Ne vidim energetsku budućnost Hrvatske bez nuklearke, odgovorio je na pitanje je li budućnost u obnovljivim izvorima ili u nuklearci.
Rođen je 27. prosinca 1946. u Zagrebu. Porgesi su porijeklom bečka i bratislavska židovska obitelj.
Njegov djed bio je javni bilježnik u Zagrebu. Krajem 20-tih godina prešao je na katoličanstvo. Na početku NDH njegov djed i baka zbog rasnih zakona sklonili su se u jedno selo iznad Tuzle. Tu su ubijeni u naletu SS divizije „Princ Eugen“ i Handžar divizije.
Njegov otac je bio student 4. godine farmacije. NDH je bio potreban kao kvalificirani sanitetski kadar pa je bio interniran u istočnu Bosnu. Nenad je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Doktorat je prijavio 1986. ali nije doktorirao. „Nije me intrigirala znanstvena karijera, a nisam htio doktorirati samo da impresioniram mamu, prijatelje i susjede, više me privlačio biznis“, kasnije je objasnio.
Kao predsjednik Židovske općine Zagreb bio je snažni zagovornik hrvatske neovisnosti. Uputio je 1991. pismo Svjetskom židovskom kongresu i svim drugim židovskim organizacijama s naslovom „Apel našoj židovskoj braći i sestrama“.
U njemu je tražio priznanje hrvatske samostalnosti i potporu u obrambenom ratu koji je Hrvatska vodila protiv „brutalnih vojnih snaga koje je predvodila Jugoslavenska armija“.
U politiku je ušao 1993. kada je postao zamjenik ministra gospodarstva. Od 1993. do 1995. bio je savjetnik predsjednika hrvatske vlade Nikice Valentića. U tom razdoblju bio je član Vijeća za telekomunikacije. Nakon toga odlazi u diplomatsku službu u Washington. Bio je zamjenik hrvatskog veleposlanika od 1995. do 1997., drugi čovjek veleposlanstva.
Tada su za njim u Zagreb stizale tajne bilješke kako se ne druži dovoljno s Hrvatima nego puno više s Amerikancima. „Za Boga miloga, ako sam diplomat u Washingtonu, na plaći koju financiraju porezni obveznici, onda je pretpostavka da sliku o Hrvatskoj trebam korektno prenositi Amerikancima, a ne Hrvatima“, poslije je komentirao.
1997. se vraća u Hrvatsku. Imenovan je za ministra gospodarstva nakon odlaska Davora Šterna na čelo Ine. Bio uz Adalberta Rebića jedan od dva ministra koje je Sabor potvrdio sa sto posto glasova. Bio je član Uprave Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka.
Bio je predsjednik Nadzornog odbora Borova iz Vukovara i član Nadzornog odbora koprivničke Podravke.
Nakon isteka ministarskog mandata 2000. supruga mu je rekla: „Nadam se da ćemo se češće viđati“. Uzeo je stanku iako je imao ponude iz bankarskog i osiguravateljskog sektora. „U jednom razdbolju svog života bio sam javna svojina, nisam viđao prijatelje, bio sam prolaznik kroz vlastitu kuću“, komentirao je.
Poslije je imao ponudu od Milana Bandića koji ga je preko zajedničkih poznanika pitao bi li se aktivirao za Zagreb. Poručio mu je da pro bono, kao građanin, stoji na raspolaganju, ali kao djelatnik nikada.
Na kraju se 2004. aktivirao postavši član uprave Tifona, u vlasništvu generala Ivana Čermaka. Posjećivao ga je dok je devet mjeseci bio u haaškom pritvoru 2004. Kad su Mađari kupili Tifon 2007. otišao je iz te tvrtke. Kaže da je shvatio kako ne može funkcionirati u velikoj kompaniji.
Kasnije je Brinju predstavio studiju bioenergane na šumski otpad. Unatoč tome drži kako obnovljivi izvori energije mogu biti dopuna ali ne mogu riješiti dugoročnu, sigurnu, kontinuiranu i stabilnu opskrbu električnom energijom. Rješenje za to vidi u nuklearci koju bi Hrvatska trebala izgraditi.
Zauzima se za redizajn administracije. „Što će Hrvatskoj toliko županija koje jedu novac a ima ih više nego švicarskih kantona“. Što se tiče rješenja gospodarske krize drži kako ne bi bilo dobro da se na Hrvatskoj ostvari ona Portmanova izjava da je nekim zemljama za triježnjenje najbolji stečaj.
Živi u stanu od 130 četvornih metara u središtu Zagreba. Ujutro čita novine i ide s prijateljima na kavu. Izvan posla je, kaže, hedonist. Često je u BP Clubu, voli jazz, dobru hranu i zanimljive ljude. Isključiv je prema gluposti, netoleranciji i pomopoznosti bez pokrića.
