Hrvatski redatelj Tomislav Radić rođen je 1940. godine u Zagrebu. Diplomirao je 1962. na Filozofskom fakultetu i 1973. na Akademiji dramske umjetnosti. Od 1965. do danas režirao je u svim kazalištima u Zagrebu, povremeno je gostovao u Dubrovniku te bio stalni suradnik HRT-a.
Počeo je režirati u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, legendarnom SEK-u.Bio je tehnički urednik Studentskog lista da bi kasnije u Kino klubu Zagreb snimio film “Tipo”, inspiriran tim poslom, ali i dokumentarac o izložbi apstraktnih slika Vlade Kristla, održane 1962. u galeriji na Katarinskom trgu.[PHOTOS]
Kad je diplomirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti došao je na prijamni za režiju.
Nisu ga primili, kako je priznao, djelomično i stoga što je bio mladalački prepotentan.
Uspio je iz drugog pokušaja i pomirio se s time da će se usmjeriti na kazalište, iako ga je film više privlačio. U Teatru &TD postavio je svoj prvi velik uspjeh, “Stilske vježbe” Raymonda Queneaua, predstavu koja je bila tako minimalistički koncipirana, bez scenografije i kostima, da su je najprije htjeli igrati u foajeu kazališta i tek poslije smjestili u malu polukružnu dvoranu. Nitko tada - ni Radić niti glavni glumci Pero Kvrgić i Mia Oremović ( kasnije Lela Margitić) - nije mogao slutiti da će predstava “Stilske vježbe” proslaviti četrdesetu obljetnicu igranja.
Od 1977. do 1997. Radić je bio profesor glume i režije na Akademiji dramske umjetnosti, a od 1998. do 2000. glavni urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije.
Uz četrdesetak dokumentarnih i igranih emisija na televiziji, snimio je i nekoliko igranih filmova. Za "Živu istinu" (1971.) kritika je isticala kako je Radić, služeći se dijelom metodama direktnog filma, spojio niz dokumentarističkih isječaka iz svakidašnjice jednoga grada, s potragom jedne nepotvrđene glumice za poslom. Nakon uspjeha "Žive istine" tada 32-godišnjem redatelju ponuđena je suradnja s Jadran filmom. Radić je osmislio neobičnu ideju: postavit će “Timona Atenjanina” u HNK i snimiti film o glumcu koji ga igra i prolazi kroz slične situacije.
Njegov "Timon Atenjanin" 1972. je bio originalna parafraza Shakespeareova teksta, u kojoj se glavnomu junaku sudbina odglumljenoga lika pomiješa s vlastitim životom.
Šokirao je gledatelje golotinjom i prizorima seksa netipičnim za hrvatski film. Boris Buzančić i Saša Violić nesputano su se svukli pred kamerama i najavili slične prizore u filmu “Tri priče o nespavanju”.
- Ljudi zaboravljaju da velik dio svog života provedu goli. Golotinja je samo jedan od glumačkih kostima - objasnio je tada Radić.
Nakon šoka s “Timonom”, Radiću je odbijen filmski projekt po Ionescovu “Mahnitanju u dvoje”. No zato su mu početkom devedesetih povjerili ekranizaciju romana Antuna Šoljana “Luka”, koja je dobila dvije nagrade za glumu u Puli.
Kada je 1997. preuzeo dramsku redakciju HRT-a od Ive Štivičića, mandat mu je počeo loše ocijenjenom serijom “Olujne tišine”. Njegov "Holding" (2001.) zabavljao je široku publiku.
Radić je dao priliku mladim režiserima, među kojima su Ognjen Sviličić i Dalibor Matanić. Sviličić mu je postao česti suradnik i zaslužan je za oblikovanje scenarija filma “Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Film je dobio Zlatnu arenu u Puli.
Radićev film ‘Kotlovina’ odnio je najviše nagrada na 58. Pula Film Festivalu, uključujući Veliku Zlatnu Arenu. U dugogodišnjem je braku s glumicom i novinarkom Majom Freundlich.
