Njegova je zadaća bila kupiti i dopremiti oružje dok je Hrvatska bila pod embargom Ujedinjenih naroda.
Sudjelovao je u brojnim poslovima milijunske vrijednosti, u njima je često imao ključnu ulogu, bez njegova potpisa takve transakcije se ne bi mogle dogoditi.
Kažu da je posao dobio kada je svom šefu, kasnijem generalu Ivanu Čermaku, nabavio kamion streljiva u vrlo kratkom roku. Dotada je bio njegov osobni vozač. Od 1993. je pomoćnik ministra obrane i prvi šef tvrtke RH Alan, čija je temeljna zadaća bila doprema oružja jer Hrvatska je bila pod embargom i u ratu, spremala se oslobađati okupirana područja. Na čelu RH Alana ostao je sve do promjene vlasti 2000. godine.
Rođen je 22. studenog 1963.u Zagrebu. Građevinski obrtnički centar „Zvonko Brkić“ završio je 1984. Radio je kao geodet. Kasnije, tijekom devedesetih, završio je Fakultet prometnih znanosti. Najprije je imao malu trgovinu lovačkim oružjem, koja je kasnije prerasla u lanac trgovina. Njegov posao bio je obavijen velom tajne. Nije davao intervjue niti se pojavljivao u javnosti.
Nakon Bljeska 1995. u Hrvatsku je dopremljen raketni sustav S-300. Pokazan je na vojnoj paradi povodom tadašnjeg Dana državnosti 30. svibnja 1995. Bila je to poruka Beogradu da Hrvatska raspolaže potrebnim naoružanjem.
Zagorec je brzo napredovao u činovima, redovito je dobio najviša državna odličja. Kasnije se ispostavilo da ih je dobio više od svih drugih generala. Tako je osim uobičajenih Spomenica povodom vojnih akcija, dobio i Red Kneza Domagoja, Red Nikole Šubića Zrinkog, Red Bana Jelačića, Red hrvatskog tropletera, Red hrvatskog trolista, Red Ante Starčevića, Red Danice Hrvatske s likom Blaža Lorkovića. Umirovljen je u činu general bojnika.
Nakon odlaska iz Ministarstva obrane, odlazi živjeti u Beč. Postao je savjetnik za logistiku u privatnoj tvrtki „Scorpion International“, čiji je vlasnik bio njegov prijatelj Grk Konstantin Dafermos. Prema tvrdnjama Zagorčeva poslovnog partnera Romana Bindera, također radi za razne austrijske tvrtke, investicijske fondove i banke.
Sredinom 2006. tjednik Nacional svrstava ga na 44 mjesto na listi 50 najbogatijih Hrvata s procijenjenom imovinom od 26 milijuna eura. O Zagorcu se u to vrijeme nije puno govorilo.
U središte zbivanja dolazi 2004. Kada je otet njegov tada sedamnaestogodišnji sin.
Nakon četiri dana oslobođen je, otmičari su uhićeni a istraga je pokazala da je organizator otmice njegov bivši prijatelj Hrvoje Petrač. Zagorec je platio otkupninu od 750 tisuća eura koja mu ni danas nije vraćena. Petrač, za kojim je tada bila raspisan međunarodna tjeralica, je uhićen u Grčkoj, izveden pred sud u Zagrebu i osuđen na šest godina zatvora.
Na tom suđenju Petrač je prokazao Zagorca kao ratnog profitera. Optužio ga je da je ukrao dragulje koje je u Ministarstvo obrane donio jedan trgovac oružjem kao zalog za akontaciju od pet milijuna dolara što mu je MORH isplatio za nabavu raketnog sustava S-300. Dijamanti su bili pohranjeni u sefu, nisu bili zavedeni, a nestali su nakon što je Zagorec predao dužnost.
Policija je podnijela kaznenu prijavu tereteći ga da je zloupotrijebio položaj i otuđio znatnu količinu dragog kamenja. Kako se nije pojavio na ročištu, za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Austrijske vlasti su ga uhitile a potom pustile na slobodu nakon što je ostavio jamčevinu od milijun eura.
U priču se uključio i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić, koji je inače bio u dobrim odnosima s Hrvojem Petračem. U Beč je išao i njegov savjetnik Saša Perković, kojega je Zagorec snimio i kompromitirao.
Na kraju Zagorec je izručen Hrvatskoj i u sudskom procesu osuđen na sedam godina zatvora i oduzimanje imovine u vrijednosti od pet milijuna dolara, onoliko koliko su vrijedili dragulji. Kaznu je služio u Glini. Nakon dvije trećine odslužene kazne, pušten je na slobodu. Od suda za zatražio da može otputovati u Beč gdje mu sada živi obitelj.
