Osamdesete godine. Završile su prije četvrt stoljeća, ali nikako da odu u zaborav. Svako malo nešto ih oživi. Zahvaljujući televizijskim serijama, filmovima, emisijama, knjigama, dobile su gotovo mitski status. Mnogi bi rekli – posve zasluženo. Povratak u te godine upravo nam je omogućio i bivši basist Daleke obale Boris Hrepić Hrepa: napisao je odličnu knjigu „Našao sam dobar bend” (izišla u nakladi Večernjeg lista) i u njoj, iz osobne vizure, opisao nastanak i razvoj rock-scene u Splitu 1980-ih. Prije nego što se posvetimo toj sceni, malo ćemo se prisjetiti što je obilježilo tu nemirnu dekadu u kojoj, danas to zvuči čudno, nije bilo ni mobitela ni interneta.
Na početku 1980-ih Lech Wałęsa pokrenuo je štrajkove u Poljskoj, dogodio se iransko-irački rat, ubijen je John Lennon, izvedeni su atentati na američkog predsjednika Reagana i papu Ivana Pavla II., a svijet se suočio i s novom pošasti – sidom. Znanost i tehnologija brzo su napredovali: rođena je prva beba iz epruvete, IBM je predstavio svoj PC, Apple svoj Macintosh, Sovjeti su lansirali svemirsku postaju Mir... Istodobno, Afrika je gladovala pa je osnovan Band Aid koji je skupljao novac za gladne. Sovjetski blok doživio je najteže udarce, najprije se dogodila nuklearna katastrofa u Černobilju, potom je neslavno završila sovjetska vojna intervencija u Afganistanu, a 9. studenoga 1989. srušen je Berlinski zid te je počeo pad komunizma u Europi.
Osamdesete su u Jugoslaviji počele smrću „najvećeg sina naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita, nastavile su se pobunom na Kosovu i teškom gospodarskom krizom, a završile gušenjem albanskog otpora i dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji. Bila je to najava raspada Jugoslavije.
Glazbena je scena u to vrijeme bila vrlo živahna. Na valovima punka i ska glazbe pojavili su se novi kreativci koji su osvježili posustalu rock-scenu i svojim buntovničkim stavom uskomešali socijalistički režim. Osim Bijelog dugmeta, Riblje čorbe, Prljavog kazališta, Parnog valjka, Azre, u dvije-tri godine niknuli su brojni bendovi: Pankrti, Paraf, Film, Haustor, Idoli, Električni orgazam, Šarlo akrobata, Zabranjeno pušenje... Sve se to događalo u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Rijeci i Sarajevu. Split je ostao izvan te struje premda je imao živahnu klupsku scenu. U to vrijeme, piše Hrepić, svirke uživo organizirale su splitske mjesne zajednice, popularno zvane fronte, a sviralo se i po školama, fakultetima, muzejima, podrumima, plivalištima, u novoj dvorani Gripe te na javnim površinama.
„A bendova je bilo k’o u priči, vrlo široke lepeze izričaja, od simfo-rocka, jazz-rocka, hard-rocka, punka, novog vala, čistog rock’n’rolla, bluesa do svih ostalih permutacija spomenutih. Dođeš lijepo na gitarijadu i odslušaš fino cijelu povijest svjetske progresivne glazbe, na pomalo specifičan splitski način”, piše Hrepić, koji danas svira u grupi Davorin i Bogovići te, za svoju dušu, u blues bendu Sunnysiders.
Prvi punk koncert u Splitu i Dalmaciji održali su otac splitskog punka Marinko Biškić, umjetničkog imena Fon Biskich, i grupa Dijete iz epruvete. Nešto prije pojavio se rock-sastav Metak, zatim new wave bend Mačak, koji se ugasio već 1983., a Fon Biskich počeo je nastupati s Narodnim blagom u kojemu je stasao Neno Belan. Splitom su prodefilirale i grupe Mačak, Antares, Tužne uši, Epicentar, Hladna točka, Kineski zid, u kojem su djelovala braća Dean i Dino Dvornik, Gibonnijev Osmi putnik, koji je svirao rock i heavy metal, Fonograf, Đavoli, Kocka, Kućni pritvor, Generacija 63, Sunce, Zračna opasnost, Rock bube, Sinteza, vokalno-akustični duo Majka Zemlja itd., a 1985. Marijan Ban okuplja Daleku obalu, koja će izgraditi status kultnog benda.
I batine zbog punka
No, unatoč toj živosti i pojedinačnim uspjesima, splitska rock-scena ostala je neshvaćena. „Daleko od medija i izdavačkih kuća, bez odgovarajućih klubova za svirku i podrške domaćih rock-kritičara, naši hrabri bendovi eventualno bi se jednokratno probili do kakve zagrebačke male sale, neke emisijice na televiziji, a pri nošenju snimaka svojih pjesama izdavaču redovito bi ljubili vrata”, piše Hrepić. Njegovu ocjenu potvrđuju i stihovi pjesme Daleke obale „Osamdesete”: „Tih smo godina slušali Džonija/ i svi smo nešto pokušavali/ snimke smo pravili, nosili Škarici/ praznih se ruku vraćali.”
Što o tim godinama kažu neki od protagonista splitske glazbene scene?
Prvi dalmatinski punker Marinko Biškić, popularni Fon Biskich, bio je jedan od predvodnika scene 1980-ih. „Pojave ludila” u njegovoj glavi, kaže, počele su nekoliko godina prije punka kad je na svoj gramofon stavio Buldožerov vinil LP „Pljuni istini u oči”, a dolaskom Pistolsa i Clasha znao je da je to pokret za njega. Bio je osoba osebujna izgleda i ponašanja.
– Takve su osobe tada u Splitu nazivali redikulima. Samo su rijetki znali za punk. Kao i 80-ih, tako, nažalost, i danas, ako drugačije izgledate, meta ste huligana. Iako uvjereni pacifist, nekoliko puta popio sam gadne batine od huligana koji nisu imali razumijevanja za moju crvenu kosu, poderane rebatinke i ziherice. A kako ih je tek iritiralo kad bih se po gradu šetao u kariranoj pidžami! – prisjeća se Biškić. Na koncertima je publiku znao posipati brašnom, ali ona je, kaže, bila odlična i puna razumijevanja za njegovo ludilo.
Uspoređujući ondašnju splitsku rock-scenu s ostalima u Jugoslaviji, kaže:
– Ljubljana i Rijeka svirali su čistokrvni engleski punk (Pankrti, Parafi), Zagreb je bio malo bliži rocku (Film, Kazalište), Beograd je bio otkačen i uvrnut (Disciplina, Idoli), a Split, valjda zbog utjecaja sunca i mora, optimističan i melodičan. Belan bi i najžešći tekst uglazbio tako da ga publika pjeva s osmijehom na licu. Na našu žalost, Split se u medijima spominjao samo za vrijeme Splitskog festivala.
Kakva je danas rock-scena u Hrvatskoj?
– Više je kvalitetnih bendova, ali entuzijazam i polet koji se onda širio scenom jednostavno je neponovljiv. Azra je u Splitu održala koncert na kojemu su mikrofoni bili pričvršćeni na drvene štapove, zalijepljeni selotejpom, uključeni ne u razglas, nego u dva gitarska pojačala. Kad bi danas takva oprema dočekala najpopularniji bend, okrenuli bi se i vratili doma – kaže Biškić. Danas je vlasnik Nadaline, pogona pokraj Splita u kojemu prerađuje začine i proizvodi vrhunsku tamnu čokoladu i praline. Ne bi sebe nazvao mecenom, ali dopuste li mu financije, rado pomaže mladim neafirmiranim bendovima. Prije osam godina ponovno je aktivirao svoje Narodno blago, s kojim u slobodno vrijeme svira u garaži i izdaje – čokoladne singlice.
Renato Grancieri bio je bubnjar Antaresa, autor i pjevač Mačka, a sad u Melbourneu ima svoj bend Mudtrain. On je „Renato iz Australije” iz pjesme „Osamdesete”.
– Svirali smo gdje god smo stigli, a najzanimljivije je bilo to što smo svi bili isključivo autorski bendovi – kaže Grancieri. – Potporu nismo imali ni od koga pa smo se snalazili sami. Plakate smo po gradu lijepili noću, kriomice. Zagreb je bio gluh za naše radove, a istodobno je gotovo ekskluzivno promovirao splitske umjetnike lakih nota. Splitska scena nije imala podršku ni glavnih gradova ni diskografskih kuća i smatrala se „undergroundom”, provincijskom. Bilo nam je teško jer smo sve morali sami organizirati, a naši kolege u glavnim gradovima imali su podršku i medija, i diskografskih kuća, i menadžera. Nakon izdanja Mačkova singla pitao sam producenta Sinišu Škaricu za promociju i ostalo, a odgovor je bio „snađi se, druže”. Ostalo je sve otpjevano u pjesmi „Osamdesete”.
Renato Grancieri išao je u školu s Marijanom Banom, Zoranom Ukićem i Zoranom Vulićem, s kojim je igrao u Hajduku. Već 1985. otišao je u Njemačku, a potom u Australiju, gdje se bavi glazbom i interijerskim poslovima. U međunarodno poznatoj grupi Mudtrain glavni je autor glazbe i teksta, pjevač i gitarist. Za svoju glazbu dobio je nagrade u Los Angelesu i Australiji. Interijerstvo mu služi kao odmor od glazbe i turneja. S partnerima dizajnira industrijski i antikni namještaj, koji zbog egzotičnog drva izrađuju u Brazilu, Indoneziji, Vijetnamu itd., a onda ga uvoze i skupo prodaju širom Australije.
– Split i Hrvatsku nisam zaboravio, oni su mi u srcu, ali mi nikad nisu nedostajali – kaže Grancieri. – To je mali prostor za rad, pogotovo za blues-rock umjetnika poput mene.
Ipak, u Split često svrati. Izdao je 2009. album „Nevera” na hrvatskom jeziku, a dogodine u suradnji s Nenom Belanom izdaje nove radove na hrvatskom. Mogući su i nastupi u srpnju i kolovozu iduće godine. Glazbenu scenu u Hrvatskoj ne prati.
– U današnjoj glazbi sve mi zvuči isto, bezidejno, neoriginalno, a ondašnja je glazba imala puno originalnih izvođača koji su bili drugačiji i po tekstu, glazbi, vokalu i imidžu.
Neno Belan, nakon Narodnog blaga i Đavola, izgradio je uspješnu solo karijeru te sljedeće godine slavi 30 godina rada. Splitske 1980-e, unatoč manjkavostima, ocjenjuje vrlo pozitivno.
– Bilo je tu svega i svačega, od prilično netalentiranih ljudi do doslovno genijalaca, ali najljepše je bilo to što se na sve strane sviralo. Svi su bili entuzijastični i vjerovali su u ono što rade. Vladala je muzika u onom svom nepatvorenom, iskonskom, energetskom obliku. Možda je tada bila loša produkcija, nije bilo novca u zraku, ali energija, žar i napose volja svih tih ljudi prevladavali su te nedostatke – ističe Belan.
Narodno blago najprije je sviralo rhythm and blues, a u završnoj fazi svog postojanja postalo je alter-pop bend.
– Paralelno s tim bazičnim djelovanjem – prisjeća se Belan – u jednom trenutku pojavio se naš prijatelj Marinko Fon Biskich, splitski protopunker, koji tada nije imao bend te je zamolio nas da ga pratimo. I mi smo to i učinili. Dakle, uz svoj bazični rad, svirali smo i critic-punk prateći našeg prijatelja Marinka.
U Splitu drugačija pravila
I Belan se slaže da je splitska scena bila izolirana, da je bila poput paralelnog svemira koji je egzistirao s nekim svojim internim i drugačijim pravilima, definiranima u uvjetima koje je pružala mediteranska sredina s vrlo specifičnim mentalitetom, drugačijim od bilo kojeg drugog.
– Svi ti bendovi, koji su svakodnevno šetali između palmi zapahnuti mirisom i šumom mora, prirodno su morali zvučati drugačije i toplije od kolega iz unutrašnjosti i imati vrlo originalan i specifičan sound (Đavoli, Dvornik, Obala itd.). A opet, gledajući danas iz ove perspektive, nesumnjivo su bili dio onog vremena – kaže Belan i zaključuje: – U odnosu na današnju, ondašnja je scena bila spontanija, toplija, prirodnija, pa i suvremenija, a posebno bih naglasio to da su ondašnji autori bili u prosjeku originalniji i kvalitetniji. Čast iznimkama!
Željko Hajsok Malac bio je bubnjar Fonografa, prvi bubnjar Đavola i Daleke obale, a poslije je završio jazz akademiju u Grazu. S Hrepićem i Fon Biskichem bio je član nove postave Narodnog blaga, s kojim su 2008. snimili album. Osamdesete su mu ostale u lijepom sjećanju.
– U priču sam ušao sa 14-15 godina. Meni je sve bilo dobro, zato su me i zvali Malac. U početku nisam imao bubanj, a kad sam napokon kupio stari Amati i stavio ga u sobu, noćima nisam mogao spavati pa sam se čudio susjedima u zgradi kako ne mogu uživati u njegovu zvuku iz moje sobe na desetom katu.
Kad smo ga upitali u kojem se bendu najbolje osjećao, nije dvojio:
– Kao i u ženi, u početku je interesantno i toplo, ali kad su me Belan, Zdravko Bajan i Branko Vuljan pozvali u Narodno blago i kad su zavrištale njihove gitare, prvi sam put za bubnjem doživio erekciju. Brate, nikad to neću zaboraviti. E, i kad sam čuo Bracu (Silvije Škare, op.a.) kako svira Claptona i Santanu.
Njegova usporedba splitske rock-scene 1980-ih s ostalim scenama u Jugoslaviji također je živopisna:
– Purgeri su uvik bili nekako ljigavi. Parni valjak još i danas. Sarajevsku scenu, osim Pušenja, baš i nisam nešto znao, a beogradska, brate, kao da sviraju crnci: moćno, točno i sočno.
A što misli o današnjoj pop i rock-sceni u Hrvatskoj?
– Poslušam samo dva benda, TBF i Hladno pivo. Di je scena? Loša imitacija jeftine američke ljige. Sigurno postoji, al’ ja ne znam. Hrepa i Biškić jedina su mi dva brata s kojima se još vidim i grlim – britak je Malac. Danas je profesionalni performer cirkus teatra.
>> Hrvatska je s rock-turistima dobila najbolju reklamu
spadam u generaciju koja je doživjela ovo o čemu pričaju ali mi ne pada na pamet da se ufuravam u njihove filmove umjesto da puste mlade da sviraju i žive svoj život oni ih opterećuju sa svojom prošlošću život ide dalje gospodo