Obećana zemlja Europska unija danas je zemlja rastućih nejednakosti između bogatih i siromašnih članica uz opasnost da će nerazvijene zemlje sve više zaostajati za razvijenima. To da će svi građani EU imati jednaka prava, pristup zdravstvenim uslugama, obrazovanju, stalnom poslu i pristojne mirovine kojima će mirno moći dočekati starost trenutačno je utopija i u bogatim europskim zemljama, a kamoli u Hrvatskoj. No, o rastućim nejednakostima koje zbog socijalne isključenosti sve većeg broja građana prijete da prerastu u različite ekstremizme i politika i javnost šute. Profesor sociologije sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Siniša Zrinščak nedavno se vratio iz Maastrichta, gdje je održao izlaganje u povodu 20 godina diplomskog studija europskih socijalnih znanosti pod nazivom "Siromaštvo, nejednakosti i socijalna politika u (socijalnoj) Europi". Barem stručnjake ta tema zanima, a trebala bi prije svega političare na vlasti, izabrane da misle i rade u interesu svih građana koji su nas uvjeravali kako će ulaskom u Europsku uniju Hrvatska procvasti, društveno i gospodarski.
Prijetnja društvu
– Ako se ništa bitno ne promijeni, socijalne nejednakosti samo će se povećavati idućih 20 godina i unutar zemalja Europske unije i unutar Hrvatske, a k tome je kriza samo produbila nejednakosti. No, usprkos tome, nejednakosti nisu postale bitna društvena i politička tema. Malo se ili nikako ne govori o širim društvenim posljedicama nejednakosti, koje su, kako ističe švedsko-britanski sociolog Göran Therborn, društveno opasne jer polariziraju društvo, koje se raspada na udaljene, međusobno nekomunicirajuće, getoizirane dijelove. A to je podloga za društveno nepovjerenje, veće nasilje, općenito socijalnu isključenost i različite ekstremizme. Socijalne razlike djeluju negativno i na tzv. egzistencijalnu nejednakost te nejednakost resursa, odnosno na nemogućnost da ljudi ostvare autonomiju i dignitet jer građani, i kod nas i u zemljama Europske unije nemaju jednak pristup resursima, obrazovanju, bogatstvu – govori prof. Zrinščak.
Upozorava na još jedan aspekt nejednakosti o kojem se malo govori.
– Branko Milanović (ekonomist i ekspert za pitanja siromaštva i nejednakosti, op. a.) pokazao je da su razlike unutar republika bivše Jugoslavije i SSSR bile enormno velike, a takve su razlike i danas između zemalja Europske unije. Prema Milanovićevoj analizi, razlike u BDP-u između najbogatije jugoslavenske republike Slovenije i najsiromašnijeg Kosova 1950. bile su 4:1, a 40 godina poslije, 1990. godine, razlike u BDP-u nisu se smanjile, nego povećale pa je omjer bio 8:1. Milanović stoga upozorava na prevelike razlike unutar Europske unije. Dohodak najsiromašnijih Luksemburžana danas je veći od dohotka najbogatijih Rumunja. Taj aspekt nejednakosti izaziva niz društvenih i političkih posljedica. Konačno, zabrinjavajuće unutar Europske unije jest to što se razlike povećavaju čak i u do sada najegalitarnijim zemaljama Europske unije, skandinavskima, s razvijenom socijalnom državom. Već spomenuti švedsko-britanski sociolog Therborn upozorava da se društvene posljedice nejednakosti, vidljive na primjer u razlikama u stopama bolesti i smrtnosti između pojedinih klasa, povećavaju čak i u skandinavskim državama. Iako su te zemlje i dalje komparativno vrlo uspješne, ovakvi su trendovi upozoravajući. U Švedskoj je, primjerice, prije posljednjih izbora na vlasti osam godina bila konzervativna vlada koja je forsirala liberalizaciju gospodarstva, kao i privatizaciju dijela socijalnog sektora. Društvene posljedice toga već su vidljive. Ovdje nije riječ o tome da se blokiraju očito nužne gospodarske i društvene reforme, ali ako se zanemare socijalne posljedice reformi, ukupna društvena cijena može biti prevelika – napominje Zrinščak.
Na pitanje postoje li predviđanja stručnjaka što će se dogoditi s Europskom unijom ako za deset, dvadeset godina socijalna država prestane funkcionirati u mnogim zemljama te koju bi cijenu Europska unija i mnogi građani, uključujući naravno i hrvatske, mogli zbog toga platiti odgovara:
– Koliko znam, nema predviđanja, u tome i jest problem. Teško je reći da će socijalna država prestati funkcionirati – ja to ne bih rekao – ali će doći do razlika u pravima i sigurnosti. Upravo je to problem, da ne znamo koju ćemo cijenu platiti.
Na pitanje koje su skupine ljudi danas najviše socijalno ugrožene u zemljama Europske unije i kod nas, odgovora:
– U velikom dijelu zemalja Europske unije ugroženi su nižeobrazovani, migranti i zapravo svi bez stabilnih prihoda i karijera, a kod nas su u mnogo većem riziku od siromaštva nezaposleni, jednočlana kućanstva, osobito ako je riječ o ženama koje žive same, jednoroditeljske obitelji kao i dijelom obitelji s troje i više djece. U Hrvatskoj se nažalost socijalnim razlikama ne bavimo i o njima zapravo znamo malo. Osim razlika između bogatih i siromašnih i društvenih posljedica takvih razlika, mnogo bi veću pozornost trebalo posvetiti regionalnim razlikama. Postoje pokazatelji da se u nizu aspekata – od BDP-a do primjerice obuhvata djece u vrtićima – povećavaju razlike među regijama i županijama. To znači da su građani Hrvatske u izrazito neravnopravnom položaju jer nemaju ni teorijski jednake šanse za obrazovanje, zapošljavanje i ostvarenje dostojnog života – govori Zrinščak.
Kad je o Hrvatskoj riječ, to i previše dobro znaju mladi i obrazovani koji napuštaju zemlju ostavljajući za sobom siromašnu Slavoniju, Liku, Kordun, Dalmatinsku zagoru u kojima je život sveden na golo preživljavanje, dok se "bogatiji" dio Hrvatske poput Istre, turističkih dijelova Dalmacije, Zagreba i Dubrovnika još drži.
Jesu li sve veće nejednakosti i posljedica toga što europske zemlje zbog ekonomske krize režu socijalne troškove?
Prof. Zrinščak na to uzvraća kako podaci pokazuju da ukupni socijalni troškovi ne padaju u Europskoj uniji i na razini pojedinih zemalja, ali ostaje pitanje kakva je struktura tih troškova. Najviše danas, kaže, rastu troškovi zdravstva, kao i mirovinski troškovi.
– Nema zemlje u Europskoj uniji u kojoj se ne događaju promjene kad je riječ o socijalnoj državi. Premda, dakle, socijalni troškovi ukupno ne padaju, pitanje je kakva je sigurnost pojedinih dijelova stanovništva. Mnogi s pravom govore da je došlo do dualizacije na tržištu rada pa je u zemljama Europske unije manji dio radne snage zaštićen, a veći nije. U principu nezaštićeni su manje kvalificirani poslovi te poslovi koji se "outsourcaju". Zaštićen je uglavnom javni sektor te visokokvalificirani poslovi. Ako se nije smanjila sigurnost na razini socijalnih troškova, smanjila se sigurnost na razini zaštite radnika, i to socijalna država ne uspijeva nadoknaditi. Ovakva dualizacija ili čak možemo govoriti o više razina zaštite pojedinih skupina zaposlenih dovodi i do fragmentacije solidarnosti na razini zaposlenih. Upravo su povećanje nejednakosti i fragmentacija zaštite zaposlenih okvir političkih procesa u Europi. Vidimo da u zapadnim zemljama i zemljama sjeverne Europe, čak i dijelu srednje Europe, jačaju desne pa i autoritarne stranke, a u južnoj Europi jača radikalna ljevica – govori Zrinščak.
Migranti krivi jer su migranti
Koliko je to što jača desnica u zemljama sjeverne Europe, u kojima je socijalna i liberalna država uvijek bila za primjer drugim zemljama u Europi, pa su samim time te zemlje bile poželjnije za migrante, danas povezano s odnosom prema migrantima?
– Osjećaj ugroženosti socijalne pravde najviše se povezuje s migrantima, kao da su oni uzrok socijalnih problema. No, socijalna se država tradicionalno gradila na nacionalnoj državi, nacionalnoj solidarnosti, pa je pitanje počiva li solidarnost u društvu na nacionalnom i etničkom konceptu ili može biti prihvaćena kao dobro za sve građane i migrante? Upravo se zato danas sve više siromašne okrivljuje jer su siromašni, a migrante jer su migranti – kaže prof. Zrinščak.
O socijalnim se nejednakostima, ističe, sve više govori u stručnoj literaturi posljednjih godina jer je postalo nedvojbeno da se one povećavaju i da je riječ o dugotrajnom trendu. Čak je, kaže, i Organizacija za ekonomsku su radnju i razvoj (OECD) 2011. objavila studiju u kojoj je pokazala da su se u razdoblju od sredine 1980-ih do kasnih 2000-ih dohodovne nejednakosti povećale u najvećem broju OECD zemalja. Primjerice, dohodak 10% najsiromašnijih rastao je godišnje u tom razdoblju 1,3% godišnje, ali dohodak 10% najbogatijih 1,9% godišnje.
– Iz te je perspektive potrebno promisliti i o konceptima kojima se služimo i koji su dominantni unutar Europske unije. Riječ je o konceptima aktivnog starenja, osnaživanja, personalizacije, individualizacije pojedinca i slično. To jesu možda dobri koncepti sami po sebi, ali ako ih ne stavljamo u društveni kontekst rastućih nejednakosti onda to ostaju samo lijepe riječi. Aktivno starenje je poželjan koncept, ali on se ne može jednako primijeniti na različite klase, na ljude različitih socijalnih mogućnosti, ali i kulturno-religijskih razlika. K tome, taj se koncept sudara sa stvarnošću redukcije socijalnih usluga u Europi i smanjivanja novca za socijalne usluge. Ako društvo ne može pomoći aktivnom starenju, onda od toga nema ništa, barem ne za većinu koja si aktivno starenje ne može priuštiti – objašnjava Zrinščak.
Doista, barem u Hrvatskoj, teško će dobar dio postojeće generacije izrabljenih, a slabo plaćenih radnika koji grcaju u kreditima ili, još gore, oni nezaposleni – aktivno starjeti. Jer, to bi značilo biti što dulje aktivan na tržištu rada, biti neovisan i društveno angažiran i, naravno, sačuvanog zdravlja. Ali, kako nada umire zadnja, nadajmo se da će možda nove generacije, koje nisu napustile zemlju u potrazi za boljim životom, jednog dana uživati u zemlji gospodarskog uzleta pa i konceptu aktivnog starenja. Ako ništa drugo, dobro zvuči.
>> Prvi put u povijesti Sjedinjenih Država bijelci će postati manjina
To bi rekao ovako : zemlje u kojima vlada Rad, Red i Disciplina su na jednoj strani i one u kojima vlada Nerad, Korupcija i Lopovluk s druge... to ne ide zajedno.... nikada.... Gdje smo tu mi....???