U jeku političkih i društvenih događanja u nas, u kojima se važnima pa i presudnima čine uska stranačka i nacionalna pitanja, posebice u ovo izborno vrijeme, današnja liturgijska čitanka neće baš tjerati vodu na mlin onih koji su svoje energije upregnuli u tome pravcu.
Ona, naime, preporučuje određeni kozmopolitizam, a univerzalnost Božjega djelovanja radije vidi u širini postojanja negoli u uskome prostoru etničkog, pa i religioznog korpusa. Naime, gubavi Naaman Sirac po zdravlje dolazi proroku Elizeju u Izrael, a Isus, među ostalima, liječi i gubavca iz Samarije Židovima omražene zemlje. Čak i on sam, koji ne bira kome će pomoći, u osvrtu na (ne)zahvalnost ozdravljenih gubavaca spominje "tuđinca".
Time na neki način daje packu devetorici "svojih" nezahvalnika i širi pogled prema strancu i čak omraženom. I njemu je namijenjena Božja pomoć. Bog i za ljude izvan dosega naših granica ima neki svoj plan, neku svoju inicijativu i neku svoju pomoć. Zanemarimo li očitu židovsku potrebu isticanja svoje izabranosti time što netko izvana pomoć traži u njih, spomenuti univerzalizam nameće se i kao važno društveno, ali i kao nezaobilazno religiozno pitanje.
Nacionalistička sebičnost pa i ksenofobija nisu strani biblijskome iskustvu, no ipak se iz svetopisamske cjeline, posebice iz njegove evanđeoske matice, univerzalizam nameće kao temeljna vrijednost. Štoviše, Pavao tvrdi da "riječ Božja nije okovana". Nije okovana ni nacionalnim, ni religioznim niti bilo kakvim drugim granicama, pa se u tom kontekstu smiju procjenjivati i uskoće naših vlastitih perspektiva, kako bi rekao Matoš.
Ni naše domoljublje, ni hrvatski katolicizam, ni određena stranačka odnosno ideološka pripadnost po sebi ne moraju biti loše. Štoviše, katkad su za određene razine ljudske svijesti nužne kako bi se unutar tih gabarita takvi ljudi osjećali sigurnije i ispunjenije. No, problem nastaje kada unutar takvih grupacija nastaju isključivosti i određena ksenofobija, te kada se tome daje religiozni predznak.
A takvih pokušaja nismo lišeni ni mi u Hrvatskoj danas, posebice u pitanjima europskih i svjetskih integracija. Katkada se stekne dojam da i neki crkveni ljudi zagovaraju određenu vrstu nacionalnoga getoiziranja i sebičnosti, što je suprotno evanđeoskome univerzalizmu. Ako se katkad određeno crkveno zauzimanje za nacionalne pa i neke političke teme može tumačiti i iz nesnalaženja samih crkvenih ljudi da unutar svojih vlastitih vrijednosti budu "sol zemlje" i "svjetlost svijeta", to ipak ne umanjuje temeljno crkveno poslanje da bude svjedok i prostor univerzalnog i kozmopolitskog djelovanja.
