Kada je nakon relativno neuspješnog trećeg dijela sage o Spider-manu u interpretaciji Tobeya Maguirea u nekom hollywoodskom uredu odlučeno kako će čitav serijal biti "resetiran", a glavni glumac zamijenjen svježijim i sirovijim Andrewom Garfieldom, većina fanova pozdravljala je promjenu koja je serijalu udahnula novu živost. Promjene su ipak bile više kozmetičke nego strukturalne, što dolazi na naplatu u drugom, nešto bljeđem nastavku novog serijala, ostavljajući dojam da bi kvaliteta Spider-mana Marca Webba mogla padati brže od onih koje je potpisivao Sam Raimi.
Konfekcijski efektno otvaranje filma postavlja osnovne stupce radnje: nestanak Parkerovih roditelja, kojima će se ovaj film baviti znatno više od prethodnika, te rutinu i zamor ulogom Spider-mana u koju je glavni lik upao. Parkerova veza s Gwen (Emma Stone) na ledu je zbog obećanja koje je Peter dao njenu ocu na samrti. Glavni negativac, čiji se lik stereotipno razvija od žrtve do zlostavljača, moćni je Elektro (gotovo neprepoznatljivi Jamie Foxx), koji će svojim osvetničkim napadom na grad čiju je strujnu mrežu projektirao iznova spojiti Spider-mana i njegovu Gwen.
Najveći problem filma leži u rasklimanom scenariju koji je napisao James Vanderbilt, a doradili iskusniji Alex Kurtzman i Roberto Orci. Trošeći energiju na nepotrebne dramske rukavce, a propustivši na zanimljiv (ili bar malo manje predvidljiv) način razraditi nove likove, film su gurnuli među slabije ekranizacije Spider-mana. Srećom, akcijske scene i dalje su napete, režija vješta, a glumci vrlo solidni, što Spider-manu omogućava da ostane među najjačim superjunačkim serijalima koje gledamo u domaćim kinima.
