Svirački savršen, srazmjerno miran i tek djelomično spektakularan koncert održao je Mark Knopfler sinoć pred oko sedam tisuća posjetitelja zagrebačke Arene. Iako je navodno izjavio kako se na bini svaki puta osjeća kao „kapetan malog ratnog broda“, bivši frontmen Dire Straitsa – ležerno odjeven, sasvim ‘običan’, proćelav i sijed – pred publikom više ostavlja dojam introvertnog provincijskog učitelja za kojeg je glazba prvenstveno hobi, a tek onda životni poziv. Naravno da sve vanjske manifestacije njegova imidža postaju nevažne onog trena kad 63-godišnji kantautor primi gitaru u ruke; sve što ima za reći njezin vlasnik, zapravo govori ona. Drugim riječima, ako Knopfler nešto nije, onda svakako nije gitaristički heroj. Njegovo muziciranje uvijek je besprijekorno, ali je uvijek uklopljeno u ‘veliki’, epski zvuk kojeg stvara sedmeročlani prateći sastav.
Preopširne simfonije
Od uvodne pjesme, „What It Is“ s albuma Sailing To Philadelphia, do finala ispunjenog klasicima Dire Straitsa, Knopfler ostavlja dojam glazbenika kojemu je ukupna slika uvijek važnija od pojedinačnih instrumentalističkih ekshibicija. A kakva je to slika uglavnom je poznato: njegova glazba više no ikad obojena je keltskim folkom i bluesom, evocirajući irske pejzaže u jednom, a beskrajne ceste američkoga Juga u drugom trenutku. Ako je koncert imao mane, one nisu ‘tehničke’ nego dinamičke prirode. U prvom, i zapravo boljem dijelu nastupa izveo je, uz ostalo, dvije sjajne pjesme s posljednjeg dvostrukog albuma Privateering - naslovnu temu i „Corned Beef City“. No nekoliko izvedbi u srednjem dijelu dvosatnog koncerta patilo je od epske razvučenosti, podsjećajući na kakve preopširne simfonije na razmeđi folka, bluesa i rocka.
Pogodio metu
Dobar dio publike (koji očito nije dubinski upoznat s Knopflerovim solo radovima) došao je zabaviti se uz hitove Dire Straitsa, no na prvi zgoditak iz njihova opusa, „Romeo and Juliet“, morao je pričekati punih četrdeset minuta. Naime, koncertna strategija britanskog veterana zasnovana je na pjesmama sa samostalnih albuma, a opus slavne rock grupe služi ponajviše za udovoljavanje prohtjeva nostalgičnih navijača koji su osamdesetih odrastali uz bestseler Brothers In Arms. Pretvorivši se devedesetih u svojevrsni soundtrack „pokreta otpora“, naslovna tema s tog albuma za hrvatsku publiku uvijek ima i dodatni emotivni značaj, pa je Knopfler, možda i nehotice, u dvostrukom smislu pogodio metu. Unatoč dramatskoj prenaglašenosti u pojedinim pjesmama, zagrebački koncert bio je protkan sugestivnim izvedbama, izvrsno ozvučen i miljama daleko od svih svjetskih glazbenih trendova. Knopfler i na sceni, a ne samo u studiju, živi u vlastitom svijetu i očito u njemu uživa, a te činjenice publika uvijek prepoznaje kao vrline – čak i onda kada nije sigurna u porijeklo pojedine pjesme.
