I prije nego što je američki indie rock sastav The National postao svjetska glazbena senzacija, u Hrvatskoj je imao vjernu bazu fanova i česte koncerte u organizaciji neumornog Mate Škugora. Ususret njihovu povratku u Hrvatsku, na festival Super Uho koji će se u kolovozu održati u Šibeniku, razgovarali smo s basistom Scottom Devendorfom, koji je s Mattom Berningerom početkom devedesetih utemeljio band Nancy, iz kojeg se poslije razvio The National. Zatekli smo ga u njegovu domu u Brooklynu, gdje se pakirao za novu europsku turneju u sklopu koje će posjetiti i našu zemlju.
Hrvatska publika smatra da s Nationalom ima posebnu vezu. Je li to zaista tako?
Definitivno. Naši prvi inozemni koncerti bili su u Zagrebu, uvijek s Matom, s kojim ćemo raditi dok postojimo. U Hrvatskoj smo prvi put doživjeli da publika zna sve naše pjesme i pjeva ih s nama. Ne mogu objasniti zašto je tako, ali kod vas smo se uvijek osjećali posebno ugodno.
Vaš prvi nastup u klubu KSET prije desetak godina danas ima pomalo mitski status među fanovima. Sjećate li ga se uopće?
Apsolutno! Bilo je malo ljudi, ali očito im se svidjelo jer je već na idućem zagrebačkom koncertu dvorana bila puna. Wow, zar je zbilja prošlo već deset godina? Ponekad mi je teško pojmiti koliko se mnogo stvari dogodilo u tom razdoblju, a sve mi djeluje nedavno i kratko.
Zaista, dugo ste svirali, i to vrlo kvalitetno, prije nego što ste eksplodirali na svjetskoj glazbenoj sceni. Kako se dogodila ta promjena?
Otpočetka smo radili bez kalkulacije, svirali pjesme koje su nam intimno važne i nadali se da će se drugi prepoznati u njima. One su melankolične, ali istovremeno sretne i pune nade. S takvim osjećajima, kao ni s našim pjesmama, ljudi se ne povežu na prvu – treba im vremena da ih prepoznaju i zavole. Meni je tako draže nego da radimo pop hitove koji brzo uspiju i još brže nestanu sa scene.
Vaš zadnji album nominiran je za Grammyja. Kakav je to osjećaj?
Sjajan u trenutku kad shvatiš da su te prepoznali i veliki igrači glazbene industrije. Istodobno čudan, jer se teško identificiramo s ulogom zvijezda. Možda je baš zato bilo zabavno doći na dodjelu Grammyja, kao na neki drugi planet.
U posljednjih nekoliko godina obišli ste cijeli svijet. Je li s takvim rasporedom moguće raditi na novim pjesmama?
Ma ti rasporedi uvijek puno gore izgledaju na papiru nego uživo. Beskrajna čekanja po aerodromima znaju biti stresna, ali same svirke nikad me nisu umarale, baš naprotiv, iz njih svi crpimo energiju. Vjerojatno zato mnogi bendovi najviše skladaju na turnejama. Nama to ide malo teže, pogotovo Mattu koji je kućni tip i teško se nosi s distrakcijama. Zato glazbu pišemo kad smo kod kuće. Navikli smo na ritam u kojem između dvije turneje radimo na novom materijalu, pa snimimo CD i ponovno krenemo na put. Na koncertima rijetko izvodimo neobjavljene pjesme.
Imate li bar okvirnu ideju kako će zvučati vaš idući album?
Želimo napraviti nešto neposrednije, pankerskije, ogoljeno od brojnih slojeva studijske produkcije. Znate kako naše mirne pjesme na koncertima zvuče mnogo energičnije? Sad želimo napraviti obrnuto, prenijeti to koncertno ludilo u mirnoću studija.
Vaša “High Violet” turneja zabilježena je u sjajnom humornom dokumentarcu “Mistaken For Strangers” Mattova brata Toma Berningera. Kako vam je legao?
Dokumentarci o bendovima često skrenu u glorifikaciju. Nama bi to bilo neugodno. Tom je pronašao način da bude drukčiji, iskren i svjež, i to me oduševilo. Posebno brojni osobni elementi i odnos s Mattom na kojem je gradio svoju tragikomičnu priču. Iskreno, u početku nitko od nas nije mislio da će to biti išta više od videoklipa za Youtube. Silno nas je iznenadio.
Je li tim filmom na neki način i treći brat ušao u bend? I koliko se u bratskim problemima Matta i Toma prepoznajete vi ostali?
Mi jesmo bend braće, ali prije svega smo bend prijatelja iz djetinjstva. Rekao bih da nas to više definira. Što se bratske komponente tiče, Mattov i Tomov odnos nešto je drukčiji zbog veće razlike u godinama. U filmu se vidi kako je Matt u svojoj brizi za Toma znao ispasti sadist, dok smo mi ostali ravnopravniji u životu i stvaranju. Tom je sad napokon izborio svoje mjesto uz brata.
The National je u dva navrata podržao Obaminu predsjedničku kandidaturu. Što danas mislite o njegovu radu, posebno o zdravstvu i vanjskoj politici?
Reforma zdravstvenog sustava izazvala je buru kritika, od kojih je dio vrlo opravdan, ali činjenica da se netko napokon usudio pokrenuti to pitanje, da SAD po prvi put u svojoj povijesti uvodi zdravstvenu zaštitu koja neće biti samo privilegij bogatih, golema je stvar. Što se vanjske politike tiče, špijunske afere, Guantanamo i dronove ubojice nemoguće je opravdati. Iako se radi o sustavu većem samog Obame, on je na čelu države i svi očekujemo da preuzme odgovornost za američke pogreške.
Znači li to da više ne stojite iza njega?
Iako smo svi individualno politični, mi nismo politički bend i ne moramo se uvijek svrstavati. U trenutku kad se Obama pojavio svima je bilo dosta Bushove vladavine i ponijela nas je mogućnost promjene, ali Washington se uvijek pokaže kao komplicirana zvijer. Zato smo svoj angažman preusmjerili na nevladine udruge i borbu za prava obespravljenih. Teško mi je zamisliti da bismo danas svirali na nekom njegovu skupu.
U Šibeniku ćete imati dva koncerta, jedan mali, intimni, i jedan mnogo veći. Koji vam je kao glazbeniku veći izazov?
Je li bezvezno odgovoriti da su mi oba izazov?
Moram reći da jest.
U pravu ste, to je dosta loš odgovor, ali je i istinit. Nedavno smo u newyorškom klubu Public Assembly, u kojem smo prije petnaestak godina počinjali karijeru, održali tri mala koncerta zaredom. Bilo je beskrajno dirljivo i zabavno, i čini mi se da će nam mali šibenski koncert na sličan način biti povratak u vrijeme kad smo svirali u KSET-u. Ali ne zavaravam se da ću zbog toga biti manje nervozan jer intimni koncerti često nose veći rizik od velikih.
Zar još uvijek imate tremu?
Ne bih to nazvao tremom, prije nervoznom energijom. To je kao kad trebate održati govor pred razredom. Stajati pred velikom grupom jednostavno nije prirodno. Na početku svake turneje imam problema s izlaskom na pozornicu, ali onda se naviknem na zvuk novih pjesama u grlima publike i sve nekako sjedne na mjesto. U ovom trenutku, radujem se povratku u Šibenik.
Imamo mi nacionalizma za izvoz, samo nam vi jos falite. Pametne zemlje zabranjuju ovakve ''muzicare'' po svojim drzavama, a kod nas su naravno najpopularniji.