Trčanje sam odabrala zato što je jedna od rijetkih aktivnosti za koju mi ne treba nikakvo društvo. Mogu otići trčati kad mi odgovara, nema nikog s kime se moram dogovarati, nema beskrajnog niza "Da ti se?" ("Ne, ne da mi se, ali neću da me podsjećaš da mi se ne da!") pitanja, ne moram gađati određen termin u dvorani, ne moram zapravo ništa – osim obući se i otići na trčanje. Ali klub, odnosno škola trčanja daje motivaciju. Kako i neće kad mi je trenerica Tadeja Krušec koja eto, zabave radi, ode juriti po 330 kilometara Alpa. Ili Veronika Jurišić koja si jutro prije noćnog maratona istrči trening od tridesetak kilometara. Motivacija nekako dođe sama.
Kad prijateljima govorim o razlozima zašto upisati školu trčanja, često spomenem vlastito iskustvo s Plitvičkog maratona. Ja sam još početnik i vrlo šeptrljav i spor trkač – na Plitvicama sam trčala malih pet kilometara. Nisam sigurna što se točno dogodilo – osim što nikad prije ni poslije nisam istrčala tako užasno loših pet kilometara. Preforsirala sam se na nizbrdici, pukla na uzbrdici, jedva se dovukla do cilja. Moji su već završili. Kad sam utrčala (križajte to, dovukla se crvena i zapuhana), bila sam sigurna u dvije stvari: srušit ću se i povraćati. Ne ili jedno ili drugo. Oboje. Samo nisam bila sigurna u redoslijed. Na cilju me čekala prijateljica iz grupe i bez pitanja mi gurnula vodu u ruku. Srećom me ništa nije pitala jer ne bih mogla ni riječ progovoriti. Nisam se srušila, nisam ni povraćala – pet minuta kasnije uspjela sam i povratiti dar govora. Sve zahvaljujući njoj koja je strpljivo čekala na cilju s bocom vode za mene.
Tijekom ljetnih mjeseci svima je teško hvatati treninge. Dođu godišnji i razbježimo se kao rakova djeca. Puno sam putovala i treninge odrađivala u čudna doba dana i noći, po grmljavinskom nevremenu jednom, po užasnoj žegi nekoliko puta, nakon tuluma… Često mi se i nije dalo. Možda bih odustala, možda bih preskočila previše treninga, možda uopće ne bih došla do toga da istrčim desetku na noćnom maratonu (moj rođendanski poklon meni) niti da odradim prvih 16 kilometara u komadu. Možda. Ali neprekidno su dolazile poruke, pitanja: jesi li trčala? Pa ti onda priznaj da nisi i da ti se ne da.
Ima stvarno loših dana i loših treninga. Posebno kad su loši dani oni vezani uz posao, probleme, financije… veselu hrvatsku stvarnost. Ili kad zbog posla zaredaš nekoliko tjedana u kojima prosječno spavaš dva do tri sata. Već sam bila u tim fazama i uvijek bih se rješavala viška – trčanja. Ali tad nisam imala te moje divne dosadnjakoviće koji šalju poruke "Nisi bila na treningu?" i kojima moraš priznati da ćeš odraditi. Nisam imala ni ljude koji me motiviraju da se prijavim na utrku iako nisam sigurna mogu li je istrčati, ni trenera koji mi prijeti da će me izvući za uši ako odustanem korak do cilja (polumaraton), niti ljude s kojima blebećem prije i poslije treninga i utrka. Nisam imala svoje pleme kojem je istovremeno zima, vruće, sparno, mučno, koji su žedni, gladni, umorni, blebetavi, šutljivi, gunđavi… Nisam imala ono neko mjesto koje je baš nekako moje niti taj dosadni nasip koji je uvijek isti i uvijek jednako dugačak (iako se kunem da se južna strana nasipa proporcionalno produžava što mi je trening teži ili je više vlage u zraku ili je trener odredio veći broj kilometara), a na kojem mogu istresti ama baš sve brige i probleme.
Drugi trkači motiviraju. Guraju. Pomažu. Ako ništa drugo, nose se s istim problemima (žuljevi). I znaju kako ih riješiti (i gdje se kupuju čarape). I znaju da postoje loši dani i loši treninzi i da nije smak svijeta ako ti jednom nije išlo niti ako si spor niti ako jednostavno više nisi mogao. I ponekad je to „vidimo se u srijedu“ i zajedničko smijanje nakon zajedničkog mučenja dovoljno da te progura i motivira da ponovno vežeš tenisice i kreneš se boriti sam sa sobom. I uvjeravati samog sebe da ipak negdje u sebi imaš tih – zasad – 21 i kusur kilometara.
