Razvlašten je već više od četiri godine, tvrtku kojom je on godinama upravljao preuzela je država, no Anto Perković i dalje sanja samo - Badel. Ondje je počeo, 1974., i ondje se namjerava vratiti. Perković je, naime, nakon tužbi dobio prvu pravnu zadovoljštinu, i to s najvišeg pravosudnog mjesta – Ustavnog suda RH. Sud je potvrdio ono što Perković i njegovi mali dioničari već godinama tvrde – da su na neustavan način razvlašteni, otjerani sa skupština i glasovanja o nadzornim odborima, a koji su potom postavljali “svoje” uprave i – preveli Badel u većinsko vlasništvo države. Provedeno je nasilno i protuustavno izvlaštenje malih dioničara a da im pri tome nije dana ni formalna naknada, zaključuju sada, nakon sudske presude istjerani mali dioničari Badela. Ustavni sud je, naime, nedavno donio odluku kojom se ukida rješenje Hanfe od 16. rujna 2010. godine kao protuustavno, Perković zaključuje da su time neustavne i skupštine dioničara, pa očekuje povratak u vlasništvo, ali i odštetu. – Badel je, dok smo mi upravljali, bio mercedes, tko će nam sada vratiti taj mercedes, kad su ga u međuvremenu karambolirali – kaže. U Općinskom državnom odvjetništvu Zagreb potvrđuju da je Perković 13. siječnja 2014. podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kojim zahtijeva naknadu štete od RH zbog smanjenja vrijednosti vlasništva u udjelu kapitala Badel 1862 d.d. i štete zbog razlike u vrijednosti cijene po dionici, sve u iznosu od 15.043.988,16 kuna. ODO je odgovorio Perkoviću, no još nemaju potvrdu da mu je stigao odgovor, pa ne otkrivaju što u odgovoru piše.
Počelo je čudnom ovrhom
– Bili smo 76-postotni vlasnici tvrtke. Platili smo iznos od 115 milijuna kuna svojim novcem i kad je država ušla na nezakonit način u vlasništvo, pokrenuli smo sudske procese. Hvala Bogu, sada je došlo dobro rješenje suda – kaže Perković. Borba se nastavlja jer je država u međuvremenu sa 7,5 posto došla do 76 posto, a mali dioničari su pali sa 76 na 24 posto. No, inzistirat će na povratku uređenog, a ne karamboliranog “mercedesa”. Očekuju, dakle, da država u periodu od kada je preuzela vlasništvo pokrije sve gubitke, oprosti potraživanja prema Badelu, a male dioničare obešteti za razliku u cijeni dionice iz razdoblja kada su ušli, a ušli su po 100 kuna, dok je danas na burzi cijena niža od 17 kuna. A što bi Perković radije, da ga obeštete ili uvedu ponovno u vlasništvo? – Ovo drugo, da nas uvedu u vlasništvo – brzo odgovara. No, poslovna je situacija u Badelu loša.
Perković je bio predsjednik uprave od 2000. do kraja 2009. Badel je tada dugovao državi 67,4 milijuna kuna trošarina na jaka alkoholna pića. To nije mogao platiti u zakonom predviđenom roku od mjesec dana, pa je uslijedila zatezna kamata od 17 posto. Tražio je tada od Ministarstva financija, odnosno Carinske uprave, dakle od Mladena Barišića da to prolongira i ukine ovrhu, jer je Badel kod kupaca imao daleko veća potraživanja od tog duga. – Kod 50 najvećih kupaca imali smo 154 milijuna kuna potraživanja za isporučenu robu, a od svih kupaca više od 300 milijuna kuna. Uvjeravao sam ga da je nemoguće platiti trošarinu u roku od mjesec dana kad smo bili sretni ako smo dobili novac od kupaca u roku od 150 dana. I rekao sam mu kakva bi to luda uprava bila koja ne bi plaćala trošarinu da može, nego bi radije plaćala s odgodom i 17-postotnom zateznom kamatom – kaže Perković. Problem je nastao jer je država tolerirala neravnopravan položaj proizvođača na tržištu. Dalmacijavino nije godinama plaćalo trošarine, Badel je morao. Kako trošarine čine gotovo 40% cijene proizvoda, jasno je o kojoj se prednosti radilo. No, Perković danas voli kazati da je Barišić bio gluh za Badel, jer je ta tvrtka odbila poslovati s tvrtkom Fimi media... Tada je Badel proizvodio oko 7 milijuna litara žestokog pića, između 7 i 8 milijuna litara vina, 35 milijuna litara vode u galonima i 7 milijuna litara u bocama, te 24 milijuna litara soka.
– Danas je ta proizvodnja prepolovljena. Godine 2010. prodaja vode pala je u godinu dana za 76 posto, a sokovi 56 posto. I tada je uprava donijela odluku da se Kalničke vode prodaju, premda je bilo potpuno jasno da je toliki proizvodni pad bio nelogičan – tvrdi Perković. On smatra da je zadnje tri-četiri godine država Badelom upravljala užasno. Od kada su uvedene trošarine, 1994. Badel je u državni proračun uplatio gotovo 200 milijuna eura. Sada ne uplaćuje ništa, kaže. – Uprave poslije mene strašno su me razočarale, radile su kako je država diktirala, ne mogu se izvršavati obveze, uredno plaćati krediti i nas čeka, kao buduće vlasnike, hitno povećavanje prihoda. Prilagoditi se moramo potrošačima i imati što manje veze s državom i politikom. Ostavio sam Badel s 1040 zaposlenih, a sada ih nema ni 500. Moja je deviza bila da nema viška radnika, već da postoji samo manjak programa – kaže bivši prvi čovjek Badela. Prije godinu dana je nad Badelom pokrenuta predstečajna nagodba, pa je zaustavljena jer je Ministarstvo financija izdalo naredbu o nadzoru rada uprave. Dioničari kažu, kada bi država išla na odštetu, postavlja se pitanje tko će procijeniti štetu i dati fer cijenu.
A onda se uplela politika
U jednom trenutku dioničari su mogli dobiti (2008.) 963 kune po dionici, 2000. je iznosila 35 kuna, a danas iznosi 17 kuna. Kako su ljudi ipak iznosili dionice na tržište, kupovao ih je fond iz Ljubljane i time počinju problemi. Ne uspijevaju se dogovoriti s Perkovićem, jer vidi da njih zanimaju samo nekretnine, pa su, kaže, suradnju pošli tražiti s politikom, prvi je s njima razgovarao Polančec, tadašnji potpredsjednik Vlade, a onda su išli redom, od Samodola, koji je bio ravnatelj Hanfe, pa do ministra Čobankovića, Šukera itd. Kada su počeli dogovori s upravom, Zvjezdanom Blažić i Srđanom Orebom, sve je otišlo kvragu, tvrdi Perković. No, za njega je najtužnije što je baš on dovodio u upravu ljude koji su mu poslije okrenuli leđa. Poput Z. Blažić. U nju je imao povjerenje. Doveo ju je u Badel kad je ostala bez posla u Krašu. Nije ju poznavao, ali jest njezina pokojnog oca Ivu Klepca, koji je bio direktor nabave u Badelu kada je Perković bio pripravnik.
– Klepac je bio legenda, on me školovao i usmjeravao – sjeća se Perković. Dodaje da je Z. Blažić znala da je Perković, kad je odlazio, uzeo otpremninu od 15.400 kuna, tri prosječne plaće u Badelu, no ona je, kad je otišla, uzela 2,1 milijuna kuna. – Ostavila je poduzeće u gubicima, nije dobila razrješnicu na skupštini i uzela je toliku otpremninu, a još je nagrađena mjestom savjetnice pa pomoćnice aktualnog ministra poljoprivrede – klima glavom u nevjerici Perković. Smatra je odgovornom što je pristala na “kamatarenje” od strane države, koja je tako, s nekoliko puta napumpanim dugom, i ušla u većinsko vlasništvo. – Vjerojatno je tako Badel za nekoga rezerviran, uvjeren je. Smatra da je politika i prije bila a i sada je u igri. Podsjeća kako je još jedan stručnjak kojega je on doveo, a da bi prokrčio zakonodavni put radničkom dioničarstvu, odigrao suprotnu ulogu. Postao je savjetnik NO-a Badela. Posao mu je bio da na skupštini sjedi do predsjednika i sugerira mu i tumači pravne stvari. Na osporavanim skupštinama, savjetnik je NO-a koji je (neustavno) zabranio glasovati Perkoviću i malim dioničarima. Taj je stručnjak bio Siniša Petrović. Perković dodaje da je Petrović, u doba kada je uprava Badela odlučila prodati Kalničke vode za, kaže, smiješnu svotu Atlanticu, Petrović bio, istodobno i član NO Atlantica!? S. Petrović, inače prijatelj i savjetnik premijera Zorana Milanovića, prije godinu i pol biva postavljen za predsjednika NO Ine.
– Bilo bi zanimljivo vidjeti da na glavnoj skupštini Ine d.d. RH kao dioničar sa 44% ostane sjediti u hodniku, a MOL d.d. sa 49% izglasa da se za potraživanje fantomskog (na kamatama nastalog) duga povećava temeljni kapital u korist treće osobe na 77%, karikira situaciju koju su njima u Badelu “odradili”. Perković kaže da je Badel sada pod stranačkom kapom HNS-a, ekipe iz Osijeka. Direktor Ivo Markotić, koji je došao prošle godine, stigao je iz Centar banke, koja je završila u stečaju. A u Centar banku došao je iz Slavonske banke, koja je također završila u stečaju. – I što ja sad mogu pomisliti nego, evo došao je i u Badel proglasiti stečaj, rezignirano će Perković. Markotić je obavijestio dioničare da je gubitak za prvih 9 mjeseci 2013. oko 26 milijuna kuna. No, onda je na skupštini rekao da će Badel završiti s gubitkom od 96 milijuna kuna! – Kako, kad je zadnji kvartal tradicionalno najbolji u Badelu? – pitao ga je Perković. I dobio odgovor da je tvrtka morala platiti i trošak predstečajne nagodbe, što je stajalo – 34 milijuna kn. Perković jedva čeka iduću skupštinu, jer, raspitao se, trošak za predstečajnu iznosi oko milijun kuna. – Bojim se da će Badel završiti tamo gdje ne bi smio. Badel je jedan od simbola grada Zagreba. Ne mogu vjerovati da će dopustiti da se dogodi stečaj, to bi bilo strašno – zaključuje Perković. I dalje vjeruje da će se “dijete vratiti materi”, a onda se pokreće plan o strateškom povezivanju s tzv. principalima, partnerima kao što su Stock, Amaro 18, Bacardi, Martini, Rémy Martin i Pepsi-Cola. Badel je i dalje primamljiv cilj. No, rasprodaju li se dijelovi tvrtke, a raznim fondovima bit će primarna zarada i prodaja vrijednih nekretnina – Badel i njegova 152 godine duga povijest i receptura mogli bi nestati, pred našim očima.
bravo anto ,a ja ću vjerovati da si pravi kad čujem koliko si uposlio ljudi...