Ionako užarena javna rasprava o najavljenom novom ciklusu istraživanja ugljikovodika na hrvatskoj strani Jadrana odnedavno je i internacionalizirana nakon što su se u nju uključili i pojedini političari susjednih država, poput Italije i Slovenije, strahujući od mogućih negativnih efekata tih projekata na njihove teritorijalne vode. Ipak, bez obzira na ishod hrvatskog projekta, bušačke će aktivnosti naftnih kompanija u Jadranu tijekom idućih godina rasti, a već krajem ove godine u Italiji bi tako trebao početi proces razrade i eksploatacije naftno-plinskog polja ELSA. Iako se ne radi o najvećem, najbogatijem ili najkompleksnijem jadranskom ležištu ugljikovodika, to polje smješteno tik uz srednjojadransku talijansku obalu, između gradova Pescare i Ortone, po mnogočemu je najbolja metafora modela po kojem Italija gospodari svojim podmorskim rudnim bogatstvima, ali i neujednačenosti standarda koji se pri takvim poslovima primjenjuju u Jadranu.
Italija bez zakonskih prepreka
Polje ELSA otkriveno je još 1992. godine, a prva analiza istražne bušotine pokazala je naznake prisutnosti ležišta ugljikovodika na dubini od 4500 metara. Na detaljnije analize čekalo se punih 15 godina, do 2009., kad je motivacija naftnih kompanija za ovaj projekt porasla vjerojatno zbog iznimno visoke cijene nafte. Od specijaliziranih tvrtki naručena je detaljnija razrada podataka koja je dovela do procjene kako se u ležištu nalaze znatne pridobive količine nafte i plina, točnije oko 100 milijuna barela nafte, te oko 900 milijuna kubičnih metara plina. Sve u svemu, i uz današnje vrlo niske cijene, radi se o energentima tržišne vrijednosti od oko barem milijardu do milijardu i pol američkih dolara. Vrlo brzo kanadskoj korporaciji Cygam Energy u projektu se pridružio i irski Petroceltic, te su partneri počeli s regulatornim pripremama za bušenje druge bušotine ELSA-2.
Ipak, u travnju 2010. došlo je do havarije istražne platforme Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu i najvećeg izlijevanja nafte u povijesti. Suočena s pritiskom javnosti, talijanska je vlada nekoliko mjeseci kasnije donijela zakonodavni dekret 128 kojim je promijenjen tamošnji zakon o zaštiti okoliša te uvedena zabrana provođenja bilo kakvih aktivnosti vezanih uz istraživanje ili eksploataciju ugljikovodika u pojasu od pet milja od obale ili 12 milja od posebno zaštićenih morskih područja. Kako se lokacija bušotine ELSA-2 nalazila na otprilike 3,8 milja, odnosno šest kilometara, od obale, projekt je faktički postao nezakonit. Naftne kompanije obustavile su sve aktivnosti i zatražile od talijanske vlade da im izda obvezujuća tumačenja određenih "nejasnih" dijelova nove regulative, te da zamrzne trajanje koncesijske dozvole i terminskog plana aktivnosti dok se situacija ne riješi.
Pune dvije godine prošle su bez značajnijeg pomaka, da bi onda u lipnju 2012. vlada objavila novi zakonodavni dekret (83/2012) kojim su izmijenjene prethodno unesene izmjene u zakon o zaštiti okoliša. Po tim izmjenama uvedeno je izuzeće od novih ekoloških standarda za sve one projekte koji su dobili licencije ili bili u procesu dobivanja licencija prije listopada 2010., ali i sve povezane projekte.
Pojednostavljeno rečeno, ako je neka kompanija prije tog datuma zatražila licenciju za istraživanje i proizvodnju nafte na nekom bloku (području) koji seže do same obale – kao što je u slučaju polja ELSA – nema nikakve zakonske prepreke da se bušotina napravi i uz samu obalu. Kako je veći dio talijanske jadranske obale ionako već pokriven važećim istražnim područjima, tim posljednjim intervencijama praktički su uklonjene legalne barijere za bušenje duž cijele rivijere. Dakako, to nije bilo slučajno, s obzirom na to da je Italija tek mjesec i pol dana nakon posljednjih zahvata u ekološkoj regulativi objavila i svoju novu energetsku strategiju koja predviđa udvostručenje domaće proizvodnje nafte do 2020. godine. Taj cilj, sasvim je sigurno, Italija neće moći ispuniti ako unaprijed isključi mogućnost istraživanja i proizvodnje u dužobalnom pojasu gdje je zbog dostupne infrastrukture i malih dubina mora cijena proizvodnje poprilično povoljna.
Ipak, zanimljivo je da se ELSA-2, odnosno bušotina smještena na oko 3,5 kilometara od obale na hrvatskoj strani Jadrana, ne bi mogla bušiti. Dapače, čak i one rijetke nove talijanske bušotine koje će morati poštovati strožu regulativu (8 kilometara od obale) i dalje će biti ispod hrvatskog standarda koji propisuje udaljenost od minimalno 10 kilometara od obale, te šest kilometara od otoka. Pridoda li se tome i uvjet iz prijedloga Strateške studije utjecaja na okoliš – da eksploatacijske platforme neće smjeti biti vidljive okom s kopna – evidentno je da će se 'zaštićeni pojas' još proširiti, a sukladno tome i dubina bušenja, trošak i rizik povećati.
Nekontrolirani izljev u Albaniji
Već i ovaj detalj ukazuje kako se iza poprilično histerične i kakofonične rasprave o adekvatnosti zaštitnih mjera u procesu istraživanja ugljikovodika u hrvatskim vodama, ozbiljna opasnost za Jadran krije u standardima koje primjenjuju ostale države, a o kojima se, pak, u Hrvatskoj zna vrlo malo. Primjerice, prema natječaju koji je još prošle godine objavila Crna Gora cjelokupno tamošnje primorje podijeljeno je u dvadesetak blokova koji sežu gotovo do same obale. Zaštićeni "zeleni" pojas iznosi samo dva do tri kilometra, a dodatni je problem i što više manjih blokova – kako je to napravljeno u Crnoj Gori – podrazumijeva i znatno više bušotina. Naime, ako se primjenjuje standard minimalno jedne bušotine po bloku, ispada da bi se na Crnogorskom primorju u idealnoj varijanti – da se za sve blokove nađu ponuđači – izbušio gotovo jednaki broj istražnih bušotina kao i u cijelom hrvatskom Jadranu, koji je površinom višestruko veći. A takva visoka koncentracija bušačkih aktivnosti, opet, povećava utjecaj na okoliš i rizik od moguće havarije. Još nejasnija situacija vezana je uz Albaniju. Teritorijalne vode te države podijeljene su na ukupno sedam blokova, od kojih najveći – Drač – također obuhvaća sedamdesetak posto duljine obale, ali bez ikakvog zelenog pojasa. Albanija je inače značajan proizvođač nafte, s vrlo dugom tradicijom te djelatnosti, te bez zabilježenih izljeva nafte na moru. Ipak, u nešto davnijoj povijesti kopnena nalazištu u tamošnjoj naftnonosnoj pokrajini Patos-Marinza rezultirala su opasnim onečišćenjima zaliha pitke vode, ali i tla – prvenstveno zbog ogromne količine puknuća slabo održavanih naftovoda.
Tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća albanska naftna industrija otvorila se prema stranim investitorima, a dolazak velikih međunarodnih kompanija znatno je povećao razine sigurnosti, no problema ima i dalje. Primjerice, prema studiji ITOPF-a, međunarodne neprofitne institucije za savjetovanje i pomoć pri izlijevanju nafte i kemijskih supstancija u more, Albanija ne posjeduje ni potrebnu opremu kojom bi se mogao lokalizirati ili sanirati veći izljev nafte u more, a krizna strategija djelovanja po tom scenariju u toj zemlji zastarjela je i datira još iz 1993. godine.
Značajne nove aktivnosti po pitanju istraživanja ugljikovodika u Jadranu planira i Grčka. Ta je zemlja prošle godine raspisala natječaj za istraživačko-proizvodne koncesije na području cijele svoje zapadne obale i južno od otoka Krete. Najsjevernija dva bloka nalaze se uz granicu albanskih teritorijalnih voda, te s aspekta utjecaja na okoliš obuhvaćaju i Jadransko more. Zanimljivo je i da Grčka planira znatno manju zaštićenu zelenu zonu od Hrvatske, pa će se bušotine nalaziti minimalno pet kilometara od tamošnje obale, a na nekim lokacijama i bliže. Doduše, za razliku od Albanije, Grčka je članica Europske unije, pa je stoga i obvezna u svoje zakonodavstvo implementirati i europske direktive o sigurnosti, no u slučaju tamošnjeg istraživanja osnovni rizik bit će činjenica da se radi o područjima koja ranije nisu istraživana, te su stoga svojevrsna "terra incognita".
S obzirom na najave, evidentno je da bi sve države s izlazom na Jadran, osim Slovenije i BiH, tijekom idućeg desetljeća mogle biti aktivne u istraživanju podmorskih rezervi ugljikovodika, a ta činjenica, pak, neosporno zahtijeva uvođenje novih modela suradnje, koordinacije i standardizacije provedbe tih projekata, kako s tehničkog aspekta, tako i s aspekta zaštite okoliša. Ipak, kada bi se ti standardi ustanovili, a temeljeni na najvišim postojećim standardima, moglo bi se vjerovati da bi to bili upravo oni koji se trenutačno primjenjuju u Hrvatskoj. Utoliko, iz perspektive zaštite Jadrana, prioritet djelovanja ekoloških aktivista trebao bi biti borba za strože norme koje primjenjuju ostale države na Jadranu. Ukoliko, naravno, ne vjerujemo da će nafta izlivena u Italiji, Crnoj Gori ili Albaniji zastati na granicama hrvatskih teritorijalnih voda.
Kakvu obalu imaju talijani mogu bušiti bilo gdje, a ti nama reci koliko te plaćaju za ovake članke.