Nije pretjerano tvrditi da se hrvatsko društvo sve više dezintegrira. Previše je, posebno u zadnje vrijeme, manifestacija nezadovoljstva i ogorčenja brojnih skupina da bi se radilo “uobičajenim“ pojavama. Prosvjedi branitelja, štrajkovi radnika kojima kasne plaće i čijim poduzećima prijeti propast, inicijative za raspisivanje referenduma o najrazličitijim pitanjima, pa onda masovno i licemjerno naslađivanje nad još masovnijim uhićenjima „velikih riba“, larpurlartističko nastojanje svakodnevnog mijenjanja svih zakona uključivo i Ustava, samo su dijelovi mozaika koji, kad se složi, jasno govori da nam kao naciji valja ozbiljno poraditi na popravku posvuda napuklih veza, onih koje nas čine društvom sposobnim za zajedničko napredovanje. Ekonomsko i svako drugo. Želim samo ponoviti dobro znanu istinu – nema ekonomskog napretka u društvu koje se o ničemu bitnom ne može dogovoriti u demokratskom procesu. Eksplozija javnog duga i sada već dugotrajno ekonomsko nazadovanje samo su manifestacija, rezultat nepostojanja „društvenog dogovora“.
Politika je pred ogromnim zadaćama, vrijeme kada se moglo “švercati“ zamagljivanjem stvarnih problema, kupovanjem glasova i socijalnog mira na dug, optuživanjem prethodnika, odvraćanjem pažnje, muljanjem i manipulacijom je prošlo. Napokon. Dolaze vremena suočavanja s istinom. Konobar nosi račun.
Hipertrofirani državni sektor u cjelini postao je problem za sebe. Svojom glomaznošću, svojom neefikasnošću i svojim neprirodnim rastom postao je ne samo kočnica, već sve više i neprijatelj ekonomskog rasta. U svim svojim dijelovima, čast malobrojnim iznimkama. Možemo se mi izrugivati ministrima financija i preko granica neukusa, možemo se i dalje zavaravati kako postoje „ekonomski stratezi“ s instant rješenjima ili bogati stranci koji će nas preplaviti svojim investiranim milijardama, no naši problemi postajat će još samo veći, kao i broj odlazaka naše mladeži u inozemstvo. Na užasavanje nekih, ekonomske zakonitosti ne daju se poništiti političkim proklamacijama i ideološkim bacanjem prašine u oči, barem dok su granice otvorene.
Taj sektor države, i politika koja samo na njemu egzistira, prijete općom ekonomskom implozijom. To posebno jasno dolazi do izražaja ovih dana usred svekolikih izbornih kampanja – od onih za mjesta na Pantovčaku, preko Siska do Čeminca. Sve se podređuje izborima. Umjesto da bude obrnuto. Da pojasnim na par primjera.
To da li uopće trebaju izbori npr. u Čemincu (i 400 njegovih pandana) neće moći ostati “političko“ pitanje. Ne. To mora postati ekonomsko pitanje, kako za ljude u Čemincu, tako za sve nas. Broj općina i broj zaposlenih u njima je prvorazredno ekonomsko pitanje, a ne aksiom koji proizlazi iz povijesti ili, a o tome se radi, iz nagona za samoodržanjem političke kaste. Ljudi koji misle dobro Hrvatskoj moraju konačno reći – općina će biti onoliko koliko je, ekonomski gledano, optimalno, a ne koliko možemo “podnijeti“. Slično tome, je li optimalno dvadeset, sedam ili pet županija (regija)? Po meni – nijedna! Stotinjak općina i središnja državna administracija je sve što trebamo u državi veličine pola Londona.
Ekonomski gledano, treba li nam ovakav odnos predsjednika Republike i Vlade? Ne treba. Preklapaju se, u totalu su preskupi, samo jedni druge blokiraju, zbunjuju javnost i odgađaju sve – od investicija do reformi. Ekonomska logika kaže – uvedimo ili čisti predsjednički sustav (za što nisam) ili birajmo na izborima zastupnike i vladu, a predsjednika sa smanjenim ovlastima u Hrvatskom saboru. Ma budimo iskreni – pa kakve to gospodarske programe mogu provesti predsjednički kandidati s ovako nes(p)retno definiranim ovlastima i procedurom izbora?
Ekonomski gledano, na rubu pameti je, poput tisuća sličnih, sljedeći stvarni primjer neefikasne i preskupe države “na terenu“. Neodgovoran vozač vozi 70 km/h u slavonskom naselju pri ograničenju 50. Nadzorna kamera snimi „ZG“ registarske pločice. Kreće prekršajni postupak. Tko je vozio automobil u vlasništvu privatne tvrtke, da bi se naplatila kazna od 200 kuna? Da bi se to utvrdilo, zakonima definirana procedura troši 20 sati službenika iz triju policijskih postaja, četiri dopisa i šest sati direktora tvrtke čiji je automobil nekada bio, a više nije! Eto, i to treba pojeftiniti. Vrijedi milijune godišnje!
Sada ću biti kao ona reklama Revolucija. Ovo se neće promijeniti normalnim putem i razgovorom. Vlada je i socijalno neosjetna, nesposobna, lopovska, veleozdajnička, zla, sebična, ...