Prošle su skoro dvije i pol godine otkako je OPEC odlučio više ne braniti cijenu nafte, već prepustiti taj zadatak tržištu. Cijene su s 90 dolara po barelu u studenome 2014. pale na samo 27 dolara u siječnju 2016., da bi sada, sredinom ožujka 2017. opet otišle prema 50 dolara. U razdoblju od studenoga 2014. do danas mnogo toga se dogodilo na tržištu nafte, ali ostaje dojam da će cijene nafte ostati niske.
Kada je OPEC, odnosno njezina perjanica Saudijska Arabija u studenome 2014. odlučila prepustiti određivanje cijene nafte tržištu, jasno je poslala poruku da neće žrtvovati svoj tržišni udio radi uravnoteženja tržišta. Naime, zadnji put kada je opskrba bila toliko veća od potražnje, osamdesetih godina prošlog stoljeća, Saudijska je Arabija smanjila proizvodnju, dok ostali nisu, i tako pretrpjela znatne financijske gubitke. Osim što ovoga puta nisu htjeli ponoviti isto iskustvo, rezonirali su da imaju otprilike 800 milijardi dolara “rezervi“ koje su skupili dok je cijena nafte bila viša. Računali su da će se dovoljno dugo moći nositi s nižim cijenama nafte tako da oni proizvođači s višim troškovima proizvodnje (a troškovi proizvodnje najniži su upravo na Bliskom istoku) prvi povuku ručnu i obustave proizvodnju – smanjenje opskrbe u uvjetima iste potražnje rezultira povećanjem cijena.
Teoretski gledano, Saudijska Arabija mogla je sa zalihama ušteđenih dolara izdržati niže cijene nafte šest do sedam godina. Međutim, svijet je dinamičan i OPEC nije samo Saudijska Arabija. Nakon dvije godine izraženih proračunskih deficita, što je motiviralo porast poreznog opterećenja i smanjenje javne potrošnje, te nakon što su potrošili više od četvrtine spomenutih financijskih zaliha, politički je pritisak rastao kod svi članica OPEC-a, osim eventualno Irana. Postalo je izvjesno da OPEC ne može riskirati s još jednom godinom u kojoj će cijena nafte iznositi 40 dolara po barelu.
Već u rujnu 2016. OPEC je najavio dogovor o limitiranju proizvodnje ne bi li se cijene nafte povećale, s time da su također rekli da se dogovaraju s nekolicinom proizvođača izvan OPEC-a, među kojima je Rusija najvažnija. Krajem studenoga objavljen je dogovor unutar OPEC-a, a dva tjedna kasnije i s Rusijom, Kazahstanom, Meksikom i ostalima, što je rezultiralo cijenom nafte od 56 dolara po barelu. Proizvođači, čiji državni proračuni dobrim dijelom ovise o prihodima iz fosilnih goriva, mogli su odahnuti jer gotovo 50-postotno povećanje cijene znatno je povećalo proračunske prihode. Još važnije, optimizam naspram nafte se vratio. Financijska su tržišta pozitivno reagirala na OPEC-ov prošireni dogovor, povećavajući oklade na daljnji rast cijena. Govorilo se o probijanju praga od 60 dolara po barelu s nadom da bi krajem 2017. cijena mogla testirati prag od 70 dolara.
Ali, tržište nikako da pogura cijenu nafte preko 60 dolara po barelu. Više je razloga za to. Prvo, razine zaliha nafte i naftnih derivata su iznimno visoke, a ograničenje proizvodnje stupilo je na snagu tek u siječnju ove godine. Ne samo to, već je dogovor o ograničenju proizvodnje stupio na snagu onda kada su Saudijska Arabija, Rusija i drugi proizvodili gotovo rekordne količine nafte. Još od 2014. se govori da će se tržište uravnotežiti, ali kako svaki barel donosi prihod, vremena će trebati da se to uravnoteženje uistinu i dogodi. Naime, kada cijene nafte padnu svi proizvođači pokušaju ublažiti negativni financijski učinak povećanjem proizvodnje, odnosno stabilizacijom prihoda. Na isti je način postupila i INA, povećavajući proizvodnju s domaćih polja za 39% od 2013.
Drugo, utjecaj američke nekonvencionalne naftne industrije novi je moment u naftnoj industriji općenito. S obzirom da proizvođači iz nekonvencionalnih izvora mogu bušotinu u roku od 9 do 12 mjeseci dovesti do visoke razine proizvodnje, mogu vrlo brzo reagirati na promjene cijena. Tako je bilo i kod porasta cijena nakon objave OPEC-ova dogovora. Nekonvencionalni proizvođači se osiguraju na financijskom tržištu na način da ugovore buduće cijene za naredni period (idućih 12 mjeseci) što im garantira sigurnost cijena kako bi mogli ući u određene investicije i krenuti s proizvodnjom.
Treće, niže cijene nafte oborile su cijene naftnih derivata, što je logički dovelo do oporavka potražnje, odnosno rafinerijskih marži. Logično je da su rafinerije reagirale povećanjem proizvodnje. Međutim, to je rezultiralo povećanjem zaliha proizvoda, pogotovo dizela. Nakon inicijalnog porasta potražnje nafte od strane rafinerija, dolazi do privremenog smanjenja kako se zalihe gotovih proizvoda ne bi dodatno povećale, što zapravo usporava cijeli proces uravnoteženja tržišta nafte i derivata.
Globalni pad ulaganja u istraživanje i razradu od čak bilijun dolara u razdoblju od 2015.-2020. kao dio reakcije na pad cijena (prvi dio reakcije je spomenuto povećanje proizvodnje s polja koja su već u funkciji kako bi se prihodi stabilizirali) neminovno će rezultirati manjom proizvodnjom u budućnosti nego što bi bio slučaj da do smanjenja ulaganja nije došlo. Kako svjetsko gospodarstvo raste, rast će i potražnja za energentima, uključujući naftu. U srednjem roku moguće je da će potražnja, nakratko, premašiti opskrbu, odnosno dovesti do povećanja cijena nafte.
Međutim, trenutno, unatoč rekordnim okladama financijskih tržišta na rast, cijena nafte ostaje niska. Ove bismo godine mogli vidjeti više hirovitosti u cijenama nafte pod utjecajem pojedinih faktora poput američke nekonvencionalne proizvodnje nafte, pridržavanja OPEC-a ograničenju proizvodnje, dinamike promjena u razini zaliha nafte i naftnih derivata te raspoloženja financijskih tržišta. Dakle, znatnije promjene cijena nafte su moguće, ali bi prosječna cijena nafte, ove godine, trebala biti blizu 55 dolara po barelu. O tome što možemo očekivati srednjoročno i dugoročno na tržištu nafte i zašto, govorit ćemo u sljedećem članku.
