Makroekonomist Željko Lovrinčević u dijelu javnosti poznat je i kao hrvatski Doktor Doom jer nema dlake na jeziku kada govori o pravom stanju državnih financija i nužnim reformama u koje se ubrajaju i otkazi u državi u najširem smislu. Nakon desetljeća promatranja politike iz pozicije znanstvenika Ekonomskog instituta Zagreb mogao bi se okušati ne kao savjetnik, nego kao akter u novoj administraciji. Kreće li u politiku, koliko ljudi treba otpustiti, kako izvući zemlju iz krize i kako riješiti problem švicarskog franka, odgovara, kao i uvijek, bez zadrške samo za Obzor.
Vlada je upravo objavila pravo stanje deficita za 2014. koje ste vi najavljivali lani. Kako to komentirate?
Veći deficit nije rezultat primjene europske metodologije koja je samo podignula opću razinu ukupnog duga jer uključuje dug HBOR-a. Hrvatska je izgradila sustav s puno parafiskalnih institucija za političko uhljebljivanje pa središnji proračun kreira 60 posto deficita, a sve ostalo kreira se izvan sustava. Ni ovaj deficit ne uključuje sve izdatke: tu su još potpore za brodogradnju koje se isplaćuju preko faktoringa te dio nepokrivenih deficita i javnog duga iz zdravstva, a pravo stanje stvari znat ćemo tek nakon promjene vlasti. Krajem ove godine dogodit će se novo iznenađenje, a to je da će dugovi lokalnih komunalnih tvrtki i poduzeća za koje država jamči ući u izračun pa ćemo kraj godine zaključiti s razinom javnog duga od 90 posto BDP-a i vjerojatno s deficitom većim od 5 posto BDP-a.
Daleko je to od ciljeva procedure prekomjernog deficita...
Još 6 do 7 godina trebat će nam za svođenje deficita na razinu od 3 posto, a po javnom dugu Hrvatska neće desetljećima dohvatiti parametar od 60 posto i jako ćemo dugo ostati u proceduri.
Još se ne možemo nadati euru?
Kad bismo od 2016. rasli po 1,5 posto godišnje, u eurozonu ne bismo ušli još 20 godina. Hrvatska nema osnovnog koncepta za uvođenje eura i eliminiranje valutnog rizika i to HNB nije apostrofirao zadnje tri godine. Bili smo blizu preduvjetima za eurizaciju, ali izgubili smo tu mogućnost u zadnje tri godine. Zemlje poput Slovenije koja ima slične parametre javnog duga, a koje štiti kišobran eura, plaćaju 2 posto nižu kamatnu stopu na svoj javni dug nego Hrvatska, što znači da ćemo svake godine trošiti oko 5 do 6 milijardi kuna više na servisiranje kamata, a u 20 godina to je 100 milijardi kuna samo zbog toga što nismo na vrijeme uveli euro. Otvorena je i mogućnost vezivanja kune za euro, uz uvjet unošenja pariteta u Ustav, što bi djelomice smanjilo premiju rizika, ali postavlja druga ograničenja.
Unatoč zastrašujućoj brojci od 300 milijardi kuna javnog duga, ministri su Bruxellesu ponudili samo 400 milijuna kuna ušteda na agencijama. Hoće li se taj plan ostvariti?
Precjenjuje se mogućnost ušteda jer većina agencija ima trošak raskidanja ugovora o najmu, odnosno druge ugovore, i uštede će biti puno manje nego što se plasira u javnosti. Nestvarno zvuči donošenje odluke o restrukturiranju javnih poduzeća u 2018.
Zastupate tezu da treba hrabro krenuti u otkaze u javnom sektoru?
Da, ali uz prethodni snimak radnih procesa i definiranje dinamike smanjivanja! Hrvatska ima ograničeno vrijeme jer je pred nama dvije do tri godine jeftinog kapitala, a Vlada mora razmišljati s prefiksom radikalno jer je za mandata ove vlade iscrpljeno vrijeme za servisiranje društvene status quo situacije. Ona nas je dovela do toga da je ova vlada preuzela zemlju s razinom duga od 60 posto BDP-a, a prepustit će je novoj vladi s dugom od 90 posto BDP-a što ugrožava zemlju u dugoj perspektivi. Promjene zato moraju biti radikalne i sabijene u kratko vrijeme.
Koliko ljudi treba otpustiti?
Odgovor nije jednostavan jer postoji i višak i manjak ljudi, ali ako se uzme javni sektor u širem smislu, koji ima oko 300.000 tisuća zaposlenih, višak je 30 do 40 tisuća ljudi, što čini desetak posto zaposlenih, ponajprije u javnim i državnim poduzećima. Te ljude na neki način treba zbrinuti. Postoji strah da privatni sektor neće biti u mogućnosti te ljude apsorbirati, ali ako to ne napravimo, svi ćemo propasti.
Može li se dio tih rezova izvesti privatizacijom?
Nova vlada mora odlučno pokrenuti privatizaciju i ući u dijelove javnog sektora koji su bili u sivoj zoni sposobnosti društva da se suoči s potrebom privatizacije. To su dijelovi zdravstvenog sustava i sustava socijalne skrbi, a treba privatizirati i pojedine javne usluge poput certificiranja, testiranja, atestiranja te sigurnosne i slične usluge. Pa mi još nismo otvorili tržišnu utakmicu na elementarnoj lokalnoj razini u kompleksu komunalnih usluga. U energetski sektor treba pripustiti privatni kapital. To će dijelu ljudi biti neprihvatljivo, ali bez toga se poduzetništvo ne može razmahati. Neću ni govoriti o outsourcingu i sličnim djelatnostima koje je nužno prepustiti tržištu jer, ako se ne prepuste, možemo samo akumulirati javni dug. Prepuštanje tržištu ujedno je i najbolji mehanizam borbe protiv stranačkog uhljebljivanja, jačanja korupcije i mita te nepotizma na svim razinama.
Koliko bi vremena stručnjacima trebalo da se napravi konkretna analiza viška zaposlenih koja bi za pozadinu imala konkretna područja, a ne načelni stav o linearnim rezovima?
Razdoblje od tri do šest mjeseci potrebno je za snimku stanja i koncept reforme javnog sektora u koji su uključene i državne i lokalne komunalne tvrtke te reforma teritorijalnog preustroja. Nova vlada mora krenuti od radikalne reforme javnog sektora u širem smislu, porezno rasteretiti gospodarstvo i tako potaknuti poduzetništvo. Ako jedna od te dvije stvari zakaže, morat ćemo na njima raditi paralelno, a ako se ne napravi ni jedna ni druga, onda smo sigurno vrlo skoro pred bankrotom. Ako napravite samo reformu bez poticanja poduzetništva, imat ćete poplavu nezaposlenih nesretnih ljudi koji će biti socijalna bomba, a ako to ne napravite, ne možete poticati poduzetništvo. Treća važna poluga je jačanje kompetencija u povlačenju sredstava EU.
Umjesto reformi ministarska ekipa iz Bruxellesa donijela je nove poreze. Je li građanima dosta?
Većina građana počinje shvaćati da ćemo svi zajedno potonuti ako se ne provedu reforme, samo je pitanje kad će to biti. Jedan dio građana misli da će se individualno spasiti, oni, njihove obitelji ili suradnici, međutim, kad taj tsunami krene, ne može se kontrolirati. Buduća vlada ima dvije do tri godine da nešto napravi, a nakon toga gubimo suverenitet donošenja proračuna, ali i vođenja ukupne politike. Ostat će nam autonomija u borbi protiv siromaštva. Dobra vijest je da ćemo kao društvo imati pravo na još jedan pokušaj, loša vijest je da će to biti zadnji pokušaj, a iz tog razloga upravo ne bi smjelo biti dvojbi o temeljnim postulatima: radikalne reforme, porezno rasterećenje i promocija poduzetništva, vlada stručnih ljudi koja je manje politički obojena i snažna većina u parlamentu za provođenje programa!
Vidite li u dvojici političkih čelnika Milanoviću ili Karamarku političku snagu ili svijest da nema drugog izlaza osim pravih rezova?
Čelnik koji još nije bio testiran je Tomislav Karamarko. U ovom mandatu mogli smo vidjeti da Milanovićeva vlada nije sklona reformama, a društvo je do krajnjih granica polarizirano i podijeljeno, politička podobnost kulminira, a ljudi su preplavljeni beznađem. Milanovićeva politika malih, kozmetičkih promjena koštala nas je povećanja udjela javnog duga na 90 posto GDP-a i pozicije najzaduženije nove članice Europske unije te nas gura prema neodrživoj situaciji, državnom i osobnom bankrotu građana, odnosno novom potencijalnom bail-in statusu današnjih štediša koji imaju depozite. Mislim da je situacija postala jasnija i stranačkim čelnicima i građanima, što nije bio slučaj na prošlim izborima kad su pojedine stranke koje su zagovarale reforme penalizirane.
Evidentno je da je monetizacija zaustavljena pod pritiskom javnosti. Vjerujete li da će se privatizirati autoceste kroz prodaju HAC-ONC-a?
Ukratko, od iduće godine Hrvatskoj će godišnje nedostajati 10 milijardi kuna prihoda koji nisu zaduživanje da bi imala održiv javni dug i deficit. Oni mogu doći iz povećanja poreza ili od privatizacije. Ako se poveća porezno opterećenje, urušit će se osobna potrošnja pa sam stoga apsolutno siguran da će iduća vlada morati ostvarivati minimalno milijardu eura privatizacijskih prihoda godišnje što znači da će se morati ući u velike sustave, dijelove energetike, ali na način da će postojati strategija privatizacija i zadržavanje kontrolnih udjela. Alternativa je korištenje imovine iz drugog mirovinskog stupa. Ja ne dvojim da će mirovinski fondovi poduprijeti ulazak u vlasničku strukturu HAC-ONC-a, ali problem je u tome što oni već imaju više od 70 posto izloženosti prema državi u svojim bilancama, a propuštaju velike zarade na inozemnim tržištima gdje se ostvaruju prinosi veći od 20 posto. Bankarski sustav nakrcan je plasmanima prema državi, a mislim da vlasnici inozemnih banaka povlače crtu tako da kažu kako daljnji rast izloženosti prema državi nije poželjan. Zato kapital polako izlazi iz Hrvatske.
Kad smo kod A plasmana, ministar Lalovac danima uvjerava kako su A plasmani građani i da im treba dati kamatu od tri posto. Je li u pravu?
HNB drži "ne bih se miješao" poziciju, a u međuvremenu su nastale promjene u sustavu koje su rezultirale donošenjem zakona koji su tempirane bombe. Mislim da je HNB trebao na vrijeme intervenirati jer će se sve to vratiti kao bumerang, bilo preko sudskih procesa bilo kroz udar na bankarski sustav. Ključni problem Hrvatske ostaje premija rizika i tu su na neki način bankari u pravu bez obzira na izvor novca. Premija rizika vezana je uz zemlju i kontinuirano se kreće više od 300 bazičnih bodova u odnosu na Njemačku i razlog je zašto Hrvatska ima skupi novac.
Znači, svaki građanin mora plaćati 3 posto veću kamatu od Nijemca zato što je država zadužena...
Tako je! Premija rizika reflektira stanje javnog duga, stanje deficita i pravosuđa. Možemo se praviti ludi i reći baš na briga za deficit, ali onda ćemo plaćati dva posto veću kamatu od Slovenaca i tri posto veću od Nijemaca. Za sva tri parametra koja utječu na kamatu odgovorna je Vlada. S druge strane inozemne banke pokušavaju izvući što više kapitala iz podružnica jer imaju probleme u matičnim zemljama i tu mislim i na Austriju i na Italiju.
Da razjasnimo do kraja – je li premija rizika izlika banaka ili ih novac stvarno košta skuplje?
Istina je između. Hrvatske banke premiju rizika koriste kao argument jer žele zadržati relativno pristojnu profitabilnost, a nabavljaju novac po manjoj cijeni nego to pokazuje premija rizika. U cijenu one ugrađuju i troškove koje im stvara nefunkcionirajući sustav zaštite prava vlasništva, nemogućnost deložacije iz nekretnine. Tu je i regulatorni trošak koji HNB kreira preko rezervi jer mi kao građani ne vjerujemo u vlastitu valutu. Kad zbrojite zaduženost i nepovjerenje u valutu, imate visoku premiju rizika.
Svjetska banka upozorava da se ne treba rješavati problem svih kredita u CHF, nego da treba pomoći ugroženima. Je li zamrzavanje tečaja na 6,39 kuna bilo ustavno rješenje?
Mislim da je to rješenje neustavno, ali nitko nema hrabrosti provjeriti tu tvrdnju. Rješenje mora biti ustavno i podrazumijevati podjelu troška. HNB je zakasnio, odnosno propustio spriječiti donošenje lošeg rješenja i sad mu se to vraća kao bumerang. Prvi prijedlog banaka na tragu razlikovanja dužnika prema socijalnom statusu bio je na dobrom tragu, koji je išao prema izdvajanju skupine dužnika kojoj je potrebna pomoć jer su u teškoj socijalnoj situaciji. Sada u masi imate i skupine izuzetno bogatih ljudi. Definiranje tečaja švicarca kao parametra za zamrzavanje nije u skladu s regulativom EU ni Ustavom. HNB je trebao instalirati sidra u sustav jer regulator može propisati uporabu nacionalnih referentnih stopa, a danas različita tumačenja dovode do sudskih sporova, ali neustavna rješenja na koje se Vlada odlučila kad je riječ o švicarcu mogu dovesti do desetaka tisuća potencijalnih tužbi i zato zamjeram HNB-u što nije bio dovoljno rezolutan i reagirao na vrijeme. Čini se da je plan Vlade jasan, razgovarati do kraja mandata, prebaciti odgovornost na banke i HNB, da istekne vrijeme, a ne donijeti nikakvo rješenje, i ostaviti tempiranu bombu u financijskom sustavu.
Što ako se uvede porez na nekretnine? Dužnicima će biti još teže?
Može se dogoditi da uvođenje poreza na nekretnine dovede do još većih otpisa vrijednosti imovine u banaka, koji su već počeli. Hrvatska zbog svega mora bit spremna na radikalne reforme i ubrzanu privatizaciju da uopće uhvati ritam jer novi porezni namet znači još veće smanjenje vrijednosti imovine. Mi u ovim trenucima živimo vrijeme koje nam je posudio Mario Draghi i to vrijeme treba iskoristiti. Hrvatska će biti najbolji pokazatelj jesu li u pravu bili Nijemci koji su rekli da je jeftin novac samo obmana i kupovanje vremena za neodgovorna društva do neizbježne situacije ili Talijani koji tvrde da se uz kupljeno vrijeme možemo izvući iz krize.
O tome hoće li biti u pravu Talijani ili Nijemci odlučit će nova vlada. Mnogi vas spominju kao aktera u budućem mandatu... Je li istina da ulazite u Vladu?
Prerano je za razgovor o tome. To ovisi o razvoju događaja i spremnosti ljudi koji budu preuzeli odgovornost za Hrvatsku da ta vlada bude većim dijelom sastavljena od stručnih ljudi, a manje od ljudi čistog političkog habitusa, osim u onoj mjeri u kojoj je nužan. Za novu vladu bit će izuzetno bitno da pokaže 50-ak novih lica koja će voditi reforme i restrukturiranje javnih poduzeća, a to trebaju biti menadžeri srednje dobi. Ako ne možete pokazati nova lica, nego se isključivo oslanjate na stranački bazen, mogućnost uspjeha jako je mala. Izbori će sami po sebi pokazati jesu li građani spremni prihvatiti reforme, depolitizaciju, poduzetništvo kao pokretač. Ako izbori pokažu da građani nisu spremni na to, onda je to proces u koji zapravo nema smisla ulaziti, a nas čeka ponavljanje „koncepta zamrznute devizne štednje" drugi put, samo ovaj put u formatu tzv. bail-in aranžmana.
>>Vlada će dići neki od poreza koji se lako ubire
>>'Iz javnog sektora mora se otpustiti 40 tisuća ljudi'
uz veliko poštovanje vama profesore jedini spas ove države je monitoring kako nad dorhom,sudstvom uskokom itd..tako i nad svim resorima sa kojim upravlja politika.po mom skromnom mišljenju ako se ovo nastavi spasa nema