Krv i suze obilježili su "europski" susret Zrinjskoga i Partizana. Ničim izazvani navijači Partizana bacanjem stolaca, kamenja, baklji i ostalog pirotehničkog arsenala zasuli su mostarske gledatelje, među kojima je bio nemali broj djece i žena.
Nije im bilo dosta pa su započeli provocirati slikama i skandiranjem ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Draži Mihailoviću, i to usred grada koji je upravo od takvih likova i njihove politike ratne 1992. godine pretrpio urbicid. Inače zakon HNŽ-a o navijačkim skupinama zabranjuje isticanje simbola i slika ratnih zločinaca iz II. svjetskog i posljednjeg rata te nacionalističko skandiranje.
Jedino što je bilo jadnije od igre Zrinjskoga i divljanja Grobara je osiguranje. Neshvatljivo je na koji način su navijači Partizana na stadion unijeli toliki broj baklji i tupih predmeta. I dok su prave ljubitelje nogometa detaljno pregledavali na ulazima, očigledno je kako se navijačima iz susjedne države i istočne Hercegovine progledalo kroz prste. Zanimljiva je bila i iznimno blaga reakcija osiguranja prema divljanju gostujućih navijača, koje je u jednom trenutku zaprijetilo i prekidom utakmice, dok su sav raspoloživi arsenal upotrijebili nakon utakmice nad popularnim Ultrasima, koji su gostujućim navijačima pokušali uzvratiti.
Mostar je te noći, 19. srpnja, osim nesnosne tropske vrućine, pritiskao i oblak dima od suzavca koji su specijalci bacali po samom središtu grada. U posljednje vrijeme sve su glasniji zagovaratelji regionalne nogometne lige, no mostarski okršaj, a poglavito ponašanje navijača Partizana, pokopao je i tračak nade za taj projekt.
Nakon mostarske epizode jasno je da UEFA mora nešto učiniti glede organiziranja susreta klubova i reprezentacija s područja bivše Jugoslavije. Poglavito se to odnosi na navijačke skupine iz Srbije. U protivnom, osim ranjavanja, bit će i težih epiloga balkanskih sportskih igara bez granica.
