Nedavno je svoj predizborni program objavila Kukuriku koalicija, a ovoga tjedna i HDZ, odnosno Jadranka Kosor. Svi koji su o tim programima govorili u javnosti uglavnom se slažu da su nerealni, preoptimistični, načelni, općeniti, neostvarivi.
Premda je ta riječ u narodu jako česta i živa, nitko se nije ohrabrio reći da Zoran Milanović i Jadranka Kosor - lažu. Zašto? Iz dva razloga. Prvo, navikli smo na to da političari obmanjuju. I drugo, kad je riječ o vlasti ili mogućoj vlasti, bojimo se biti izravni, ne okolišati i reći što mislimo. Bojimo se baš kao pripadnici plemena svojih poglavica, pa se knjige o totemima, tabuima i fetišima mogu preporučiti i za shvaćanje hrvatske politike i odnosa građana prema političarima.
Niz socijalnih psihologa u posljednjih je sto i više godina stvorio cijelu školu mišljenja koja se temelji na tezi da narod voli biti obmanut, koja zapravo i nije novost i na mnoštvo je načina u povijesti varirana. Razmišljajući o toj jednostavnoj istini možemo zaključiti da je tome tako zato što obmanuti vole biti i pojedinci. Tko ne voli da mu se govori da je ljepši ili pametniji nego što jest!? Sva naša udvaranja, odnosi među prijateljima, zatim na radnim mjestima, pogotovu odnosi prema nadređenima - nakićeni su preuveličavanjima, idealiziranjima i lažima.
Stoga na izborima neće odlučivati razum i činjenice, nego dojmovi, emocije, iracionalnost. Sudeći bilo po dojmovima bilo po dosadašnjim učincima i dosadašnjim karijerama, Kukuriku koalicija doista nema koga pokazati. Zar Milanovića – kod kojega se može napipati led, hladnoća, arogancija? Zar Čačića - koji na skupove u kampanji dolazi iz sudnice, a kad skupove napušta, opet nekoga autom razlupa? Zar Jakovčića koji je zbog šape koju drži nad istarskim institucijama kako njegovo bogaćenje ne bi bilo pod sumnjom zacijelo najomraženiji političar u istarskim medijima i koji na sastanke dolazi u kratkim hlačama?
U HDZ-u pak postoji samo jedna osoba koja stvarnost zna gurnuti ustranu a na njezino mjesto postaviti sebe te svojom pristalošću, neposrednošću, vedrinom i prisnošću sa svima s kojima se susreće pridobiti određenu naklonost. Ako ćemo pravo, samo Jadranka Kosor u ovom trenutku pokazuje kakve-takve osobine dobroga vođe, ali vođe kojemu vlastita stranka mnogo više smeta nego koristi. Pa ako su programi HDZ-a i Kukuriku koalicije isti po obećanjima brda i dolina i po izostanku načina na koji bi poboljšali (gospodarsko) stanje u Hrvatskoj, isti su i po nedostatku osobnosti, barem jedne osobnosti koja bi u birače ulijevala pouzdanje.
A takvih osobnosti hrvatska je politika otkad smo samostalna država imala podosta. Na prvom je mjestu dr. Franjo Tuđman, ali su u određenim razdobljima državničke sposobnosti pokazivali i Gojko Šušak, Nikica Valentić, Ivica Račan, a na svoj način i Vlado Gotovac... Tom bi društvu pripadao i Dražen Budiša, ali je sve krivo izračunao pa je propao. Takvih osobnosti danas u Hrvatskoj nema. Pa birali mi emotivno ili racionalno, to nas treba brinuti. Baš nitko ni u vlasti ni u opoziciji nema danas hrabrosti vratiti Hrvatskoj financijsku suverenost i strane banke prisiliti da posluju u korist hrvatskoga gospodarstva i građana. Nitko nema hrabrosti obuzdati uvoz koji uništava hrvatsku proizvodnju. Nitko nema hrabrosti zastrašujuće državne dugove početi smanjivati smanjivanjem potrošnje i otpuštanjem viška zaposlenih u državnim službama.
Nitko nema hrabrosti pokazati zube Srbiji, njezinim optužnicama, njezinu uskraćivanju informacija o nestalima te uskraćivanju otetoga kulturnoga blaga a i teritorija koji još drži pod okupacijom. Nitko se nema hrabrosti (zamislite, osim Vesne Pusić) zauzeti za hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini.Bez takvih osoba, ili osobe, tko god pobijedio na izborima, sve će biti po starom, nejaka industrija, nezaposlenost i sve veće zaduživanje zastirat će se europskom mitologijom. Hrvatskoj možda neće biti kao Grčkoj, ali jednako bi strašno moglo biti ono što joj se dogodi kao Hrvatskoj.
A gdje bi Kanada recimo bila da je znala prepoznati drzavnicke kvalitete jednoga Suska? A ne da ga koristi ko pekaca pizze...