Iako bi neki od 150 tisuća hrvatskih građana koji su tijekom posljednje četiri godine ostali bez posla upravo tako to mogli vidjeti, vijesti o sve češćem kašnjenju plaća zaposlenih u javnim institucijama i državnim poduzećima ne smiju biti povod ni za čije zadovoljstvo.
Neosporna je činjenica da su zaposleni u javnom sektoru dosad u manjoj mjeri od svojih sugrađana angažiranih u realnoj ekonomiji osjećali razorne posljedice ekonomske krize, no problemi države da isplati plaće svojim zaposlenicima na vrijeme ni na koji način neće dovesti do povećanja društvene jednakosti. Upravo suprotno, takav trend može se smatrati tek naznakom ozbiljnih problema s kojima će javne financije biti suočene u idućem razdoblju, a zbog toga nitko nema pravo na zluradost.
Bez obzira na to je li kašnjenje plaća – koje je u nekim javnim institucijama tijekom proteklih mjeseci postalo redovna pojava – posljedica sve većih rupa u državnoj blagajni ili tek teškoća vezanih uz uvođenje sustava središnjeg obračuna plaća, evidentno je da država opet pokazuje nesposobnost da se pridržava obveza koje je sama preuzela. Bizarna je podudarnost da se to događa u trenutku kad se pokušava donijeti zakon koji radnicima daje pravo na štrajk i nakon samo jednog dana kašnjenja plaće.
Iako se plaće i dalje isplaćuju u zakonskom roku, očito danas u Hrvatskoj nijednu isplatu ne treba uzimati zdravo za gotovo. Danas se rijetki još sjećaju 2001. godine i kašnjenja u isplati mirovina, no nezgodna je stvar kod povijesti što se često ponavlja.
>> Kako su šefovi gradova i općina srezali svoje povlastice
