– Nismo imali ni sanitet ni ratne liječnike, sve je bilo bazirano na dobrovoljnosti, stručnosti i iznad svega domoljublju, a upravo domoljublje je dokaz da se s njime može nadoknaditi puno materijalnog. Možda bi nam i danas u miru jedna takva spoznaja dobro došla – istaknuo je prof. dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravlja na „Simpoziju vojne i krizne medicine“ koji je održan u Požegi 6. i 7. prosinca, a koji je organizirala Udruga narodnog zdravlja Andrija Štampar s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim društvom mladih liječnika, Hrvatskim društvom za vojnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora te Udrugom hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991., piše magazin Oluja.
Rad na terenu
S obzirom na teške uvjete, dodao je, u kojima se rađao sanitet, ponosni su na njega jer je smrtnost ranjenika bila svega 1,45 posto.
– To je rezultat koji se ubraja među najbolje u svjetskoj literaturi. Nažalost, sve te rezultate koje smo postigli u vojnom sanitetu, a što su primijenili u svojim vojskama i velike svjetske sile, uništilo se i ništa nije pretočeno u mirnodopsku situaciju – kazao je Hebrang.
Kako je radio ratni sanitet na terenu, objasnio je dr. Renato Mittermayer kojeg su ratna događanja zatekla u novogradiškoj bolnici gdje je bio specijalizant anestezije i reanimacije.
– Iako sam bio naviknut na teške traume ljudi stradalih u prometnim nesrećama koje su bile česte na autocesti pokraj Nove Gradiške, ratna stradanja ipak su nešto drugo. Trudili smo se biti što bolji, a mislim da smo bili izvrsni, pogotovo zato što smo naše sanitetske postrojbe pomakli neposredno iza bojišnice kako bi unesrećenima i ranjenima mogli što prije pružiti što bolju i stručniju pomoć. Tako se radilo tijekom cijeloga rata i to možemo smatrati golemim uspjehom. Zbog toga smo imali jako mnogo preživljavanja ljudi koji su teško ranjeni na prvoj liniji bojišnice.
U odnosnu na ešalonsko zbrinjavanje, gdje bolničar kupi ranjene nakon čega im se pruža pomoć, ovo se pokazalo daleko boljom taktikom jer je na liniji bio pravi profesionalac – liječnik koji je odlučio obući odoru hrvatskog vojnika koji je odmah pružao pomoć – istaknuo je dr. Mittermayer koji je nakon iskustava na novogradiškom ratištu 1992. godine postao načelnik saniteta Zbornog područja Zagreb, a potom načelnik saniteta Prvog gardijskog zbora. Bio je osobni liječnik predsjednika dr. Franje Tuđmana, predavač na Vojnom učilištu, a 2003. postaje načelnik saniteta Glavnog stožera OS RH.
Ratna situacija, objašnjava dr. Mittermayer, zahtijevala je i puno improvizacija. – Ranjavanje na prvoj liniji bojišta često je zahtijevalo improvizaciju jer jednostavno nismo imali sve pri ruci što nam je trebalo, a ponekad je i zbog brzine pružanja pomoći to trebalo učiniti pa i golim rukama uhvatiti ranu. Sjećam se jedne ozlijede vratne arterije gdje su ranjeniku njegovi suborci odmah pritisnuli tu arteriju golim rukama, a ja sam to prihvatio i prstom je začepio i tako smo došli do bolnice gdje je to zašiveno. Kod takve ozlijede čovjek u roku desetak minuta iskrvari, a on je zahvaljujući takvoj intervenciji preživio bez ikakvih posljedica. Kada čovjek ima volju, želju i euforiju kakva nas je tada držala, tada se i neke nemoguće stvari mogu učiniti mogućima – kazao je Mittermayer.
Upravo po uzoru na hrvatski ratni sanitet kojem je divljenje iskazala i izraelska vojska, organiziran je i vojni sanitet u Bosni i Hercegovini o kojem je govorio mr. sc. Ivan Bagarić.
Bolnica u Novoj Biloj
– Mi smo uz pomoć kolega iz Hrvatske isti takav ratni sanitet preslikali u postrojbe HVO-a i prilagodili ga našim (ne)prilikama. Situacija je bila specifična jer smo početkom agresije ostali bez velikih bolničkih centara i velikih bolnica. Zbog toga smo se morali osloniti na domove zdravlja, odnosno na primarnu zdravstvenu zaštitu i njihove liječnike i medicinske sestre. Imali smo premalo potrebnog materijala s obzirom na broj ranjenih i tada nam je u pravom smislu riječi pomogla Republika Hrvatska bez čije pomoći ne bismo mogli opstati.
U takvim uvjetima organizirali smo ratne bolnice koje to nikada nisu bile, u prostorima crkava, škola, tvornica i sl. Najpoznatija takva bolnica bila je Nova Bila – objasnio je dr. Bagarić.
A najpoznatija ratna bolnica u Hrvatskoj svakako je bila vukovarska. O njezinu djelovanju u najtežim danima pričali su dr. Vesna Bosanac i Štefan Biro. Svi su na kraju zaključili da istina o ratu, a tako i o onome što su tijekom rata poduzimali hrvatski liječnici i ostalo medicinsko osoblje ne smije biti zaboravljena te da se s tom tematikom trebaju upoznati i nove generacije mladih liječnika.
>>'Zbog rezanja prava branitelja ići ćemo i do Strasbourga'
