Hrvatski poluotok Prevlaka i dalje u neizvjesnosti i izolaciji čeka rješenje konačnog statusa. Za to vrijeme uz njega se kupaju rijetki turisti, a lokalno stanovništvo oprezno je u očekivanjima spram državnih vlasti.
Krajnji jug kopnenog dijela Hrvatske, poluotok Prevlaka u općini Konavle, na samom ulazu u zaljev Boka Kotorska u Crnoj Gori, danas je sasvim nedostupan za javnost. Taj pusti, omaleni rt, inače zvan i Ponta Oštra, površine niti stotinu hektara, međutim, već je dva i pol desetljeća područjem teritorijalnog sporenja između dviju država, ali i objektom privatnih tražbina konavoskog življa koje tamo bilježi svoju djedovinu. I dok se prije samo dvije godine činilo da je trajno rješenje konačno na pomolu, s nedavnim otvaranjem novih opcija se svi odnosi ponovno kompliciraju, i priča se iznova vraća na početak.
U jednom kraćem razdoblju, naime, poluotok je bio otvoren za dnevne posjetitelje u okviru ponude Parka prirode Prevlaka, nakon mnogih desetljeća vojne uprave nad rtom – još od austrijskih vlasti u Hrvatskoj. Ovih dana, na samom početku ljeta, pak, dopisnika Deutsche Wellea je kod ulaza na taj uzani komadić kopna dočekala metalna ograda sa znakom zabrane prolaza. Dalje smije jedino hrvatska policija, premda treba reći da su zasad otklonjeni proljetos iznošeni navodi o planu zbrinjavanja azijskih izbjeglica na Prevlaci, budući da se njihova matična ruta ipak nije pomaknula na jug Balkana.
Devastirana infrastruktura
„Ovo je sramota, najkraće kazano, iako bi bilo naivno misliti da se radi o slučajnoj sramoti“, rezolutan je upravitelj jedinog turističkog objekta uz rampu, malenog privatnog lokala sa suncobranima i plažnim ležaljkama za najam. On je ujedno i jedini preostali pripadnik osoblja koje je onomad radilo na Prevlaci, ali ne želi da mu navedemo ime i prezime: publicitet je očito posljednje što ga u svemu ovome privlači. „Nemojte mene fotografirati“, nastavlja, „nego radije objavite ove zapuštene dijelove infrastrukture, ovu tugu i nevolju. A o tome što se zadnjih dana piše da se bliži dogovor o rješenju problema, mogu vam reći samo da smo se mi ovdje već naslušali takvih najava i obećanja.“
Ispred njegova lokala, na unutarnjoj obali prema zaljevu, koči se devastirana betonska prizemnica, ostatak nekadašnjeg vojnog prijemnog prostora, a uz nj se pruža zapušteni mol. Na drugoj strani, prema obalnoj uzvisini na kojoj je smješten i granični prijelaz Konfin, nalazi se plaža i na njoj svega nekolicina kupača. Oni kroče zapravo u, službeno, zasad još uvijek ničije more, što sasvim zorno ilustrira dugotrajni politički apsurd u kojem je zaglavljena Prevlaka. „Oštećeni su time Konavljani, vlasnici zemljišta, kao i hrvatska država koja ne može raspolagati svojim resursima“, zaključuje naš sugovornik, i sam stanovnik jednog od sela nadomak poluotoku.
Budućnost samo bogatima
Suština sporenja zasniva se već na crnogorskom zahtjevu da se Prevlaka apsolutno demilitarizira, pa i na tezi da rt možda uopće - nije dio Hrvatske. Napetost je podignuta nedavnim planovima obiju država da se okolno podmorje koncesionira za eksploataciju nafte i plina. Ustavni sud Republike Hrvatske je ranije već bio stao na stranu skupine vlasnika zemljišta, a i u jednom trenu su se Zagreb i Podgorica usuglasili da međudržavni spor upute na međunarodnu arbitražu, no sve je ostalo na formalnoj najavi. Ipak, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i crnogorski premijer Milo Đukanović su prije nekoliko tjedana izjavili da se zalažu za obnovu dogovornog bilateralnog procesa za rješenje problema.
Predstavnici hrvatske vlade izjavili su ubrzo potom da je postignut dogovor između države i privatnih vlasnika zemljišta o naknadi za njihove parcele. Time bi se obnovila također već stara ideja o stavljanju Prevlake u funkciju tzv. visokog turizma – koncesioniranjem poluotoka za gradnju većih smještajnih objekata. Pretpostavlja se da bi to zadovoljilo spomenute Konavljane, iako bi ovaj lijepi i ekološki očuvani poluotok time bio odmaknut još dalje od onih koji se ne mogu pohvaliti boljim materijalnim statusom. Pravni zastupnici oštećenih seljaka iskazali su optimizam spram perspektive njihovih slučajeva, no to se očito ne može reći za sumnjičavije pojedince poput ugostitelja kojeg smo tamo susreli.
Čekanje i skepsa
I drugi s kojima smo ovdje kontaktirali iskazuju razmjerni oprez: Lucijana i Marin Deranja su također Konavljani, a na plažu pokraj Prevlake došli su radi osvježenja od teške sparine koja proteklih dana pritišće Jadran. Marin trezveno razmatra globalni, humanitarni problem s izbjeglicama, shvaćajući da ljudima treba pomoći u slučaju dolaska na ovaj kraj RH, dok nije sklon rizičnim prognozama o daljnjoj sudbini Prevlake. „Ja sam skeptična što se tiče ukupnog zadovoljenja pravde na Prevlaci“, rekla nam je zatim Lucijana Deranja, „jer svi znamo koliko naše vlasti vode računa o građanima i javnom interesu“.
Naposljetku, zaustavljamo se u kratkom razgovoru s Elmom i Johnom, turistima iz Bavarske; oni zapravo provode svoje ljetovanje u Crnoj Gori, a usput su navratili do Prevlake. Crna Gora je relativno malena, obišli su njezine plaže oko Ulcinja, kao i Boku kotorsku, pa su odlučili doći i ovamo: „Mi odavno već posjećujemo Jadran, volimo vaše more. Voljeli bismo da možemo prošetati i ovim zelenim poluotokom, no čini se da moramo još pričekati.“ Čekanje je dakle još uvijek ključna riječ u vezi s Prevlakom, no ta neizvjesnost ne mora biti najgori problem, sudeći po razmišljanju domaćih ovdašnjih ljudi – samo da prevagu odnese zaista kvalitetno rješenje.
Zašto Hrvatska mora čekati da dobije svoj teritorij? Sve države oko nas nam zakidaju dijelove Hrvatske, a naši šute i trpe. Do kada?