– Tko nas je mogao zaštititi kad je protiv nas bio glavni čovjek – Bakarić. On je dao direktivu da je za Hrvatsku najbolje kad je Dinamo četvrti ili peti jer tada nema euforije – uzvraća Miroslav Blažević kada ga se pita jesu li početkom 80-ih Dinamo zaštitili utjecajni komunistički političari.
Centarfor kao bek
Legenda o osvojenom prvenstvu počela je 1980., kada je Vid Ročić, tadašnji predsjednik NK Dinamo, u Maksimir doveo Miroslava Blaževića. Ante Pavlović, poznati nogometni funkcionar, prema partijskoj direktivi tada je postao direktor kluba, a na mjesto predsjednika kluba, nakon Vida Ročića, dolazi general Đuka Prilika, partizan iz bjelovarskog kraja kojem se nije mogao prilijepiti nikakav nacionalizam.
Na polusezoni Ćiro je Dinamo zatekao na 14. mjestu ljestvice, a u ljeto 1981. završili su kao peti. On je, naime, stvorio potpuno novu ekipu.
– Sve su to bila Dinamova djeca koja nisu prepoznata: Mlinarić, Deverić, Bora Cvetković, Džemo, Vlak, Bručić... Hadžić je došao dvije godine prije. Doveli su Bračuna kao centarfora, a ja vidim da on nije centarfor nego bek. Imao sam centarfora u Cerinu. Kranjčar je bio u vojsci i došao je u drugom dijelu prvenstva – kaže Blažević i dodaje:
– To je bila klapa prijatelja koja je ginula za Dinamo. Svi za jednog, jedan za sve!
Jedan od najboljih tadašnjih Dinamovih igrača Marko Mlinarić prisjeća se Ćirina dolaska:
– Ćiro je napravio fantastičnu stvar. Uz dužno poštovanje prema pokojnom Vlatku Markoviću, koji je govorio da je Ćiro naslijedio momčad, nije bilo tako. Ćiro je uveo šest-sedam igrača koji nisu bili standardni. Zamislite, staviti jednog centarfora na desnog beka! Čudo! – kaže Mlinarić. A kad je posložio momčad, Ćiro je mogao ići dalje.
– Rekao sam: “Dogodine ćemo biti prvaci!” Svi su rekli da sam luđak. Ali, ja sam to obećao svojoj materi. Uspio sam uvjeriti svoje dečke da su oni to u stanju napraviti – prisjeća se Blažević.
Nacionalni ponos
– Znao je detektirati stanje duha svakog pojedinog igrača. Meni je nedostajalo samopouzdanja jer sam senzualan i emotivan, on je to prepoznao i dao mi golemu vjeru u sebe – priznaje danas Marko Mlinarić.
Napominje da je posebno vrijedan bio momčadski duh, ali i nacionalni naboj i ponos.
– Dečki iz Dinamove škole davali su zagrebački štih, a Ćiro je dečkima sa strane ulio potrebno samopouzdanje. Tako su se i momci koji su došli iz drugih klubova identificirali sa Zagrebom, Dinamom i Hrvatskom – obrazlaže Mlinarić.
Kad su posrijedi nogometaši, Ćiro izdvaja jednog koji je, kaže, najzaslužniji za osvajanje prvenstva 1982.:
– Ključni igrač, a nitko o njemu ne govori, bio je Ismet Hadžić. Takve nepravde vrlo se često događaju. Imali smo velike zvijezde u Mlinariću i Kranjčaru, Bručiću, Cvetkoviću, Mustednadagiću, Bračunu, Vlaka na golu, ali Ismet Hadžić bio je zadnji čovjek. Tako je Zajec imao svu moguću slobodu jer nije imao striktnu obrambenu funkciju, prisjeća se „trener svih trenera“.
Mlinarić tvrdi da je Ćiro, osim psihologa i motivatora, bio i veliki stručnjak. U to vrijeme Dinamo je igrao moderan, avangardni nogomet što se vidjelo i po tome što je Ćiro, kaže Mlinarić, uveo sustav 3-5-2. Pa ipak, unatoč odličnim igračima i euforiji, prvenstvo smo osvojili i zbog toga što službena politika nije mogla slomiti ni Ćiru ni korektnog predsjednika kluba, generala Đuku Priliku. Tadašnji direktor kluba Ante Pavlović rekao generalu Đuki Priliki:
– Đuka, nitko nas ne može omesti u pohodu na titulu osim politike. Ti si dobar s generalom Čanadijem, zapovjednikom pete vojne oblasti. Idi k njemu i reci mu da je ovo u Maksimiru sportska euforija.
Pavlović tvrdi da je Dinamo od tog susreta imao Čanadijevu zaštitu. Budući da su tajne službe prisluškivale telefone na Maksimiru, Đuka Prilika tražio je da se sve važne odluke donose u njegovoj vikendici u Žažini.
U ljeto 1981. Ćiro je odveo momčad na pripreme u Australiju.
– Tamo smo stvorili zajednički duh, ali ja sam bio izložen kojekakvim prijetnjama. Na primjer: sjedim na klupi, a Hrvati viču s tribine: “Ćiro, hrvatski bane!” Okrenem se i pozdravim ih. Poslije me u Zagrebu zbog toga zovu na razgovor – pripovijeda Miroslav Blažević.
Kako je imao masovnu podršku, svaku utakmicu na Maksimiru prosječno je gledalo oko 35 tisuća ljudi, ali bilo je utakmica na kojima bi se na Maksimir uguralo i do 50 tisuća navijača. Ključna utakmica za osvajanje prvenstva bila je ona protiv Crvene zvezde na Maksimiru kada je zagrebački klub pobijedio 3:0.
– Cijeli je aparat bio protiv Dinama. Znao sam da je jedan pomoćni sudac kupljen: stalno diže zastavu na našu štetu, a ja mu kažem: “Slušaj, samo je još jednom digni, vidiš ovu raju, zgazit će te, p... ti materina! Ajde, sad se usudi pa je digni, sve ću ih na tebe pustit”. Sve su učinili da nas pobijede, a ja napalim ekipu, ruknuli smo ih 3:0 – kaže Miroslav Blažević kao da je ta utakmica bila jučer, a ne prije 22 godine.
Međutim, nacionalna euforija oko Dinama sve je više smetala komunističkoj vlasti. Bili su odlučni pod svaku cijenu slomiti otpor da su se u Zagrebu dogodili nemiri. Od prvog čovjeka zagrebačke Partije Slavka Šajbera došlo je jasno upozorenje. On je Vidu Ročiću i Đuki Priliki vrlo odrješito rekao: “Što hoćete, da izvedem tenkove na ulicu!? Hoćete li više maknuti Ćiru?! Vidite li da nam prijeti revolucijom?!”
– Meni je Šajber prijetio zatvorom zbog nekih mojih izjava koje su poticale na hrvatstvo. Kad sam osvojio prvenstvo, izjavio sam: “Ovo je kompenzacija hrvatskom narodu za sve u čemu je bio zapostavljen” – prisjeća se Miroslav Blažević.
Za razliku od službenih vlasti, nogometna javnost u cijeloj Jugoslaviji, svatko iz svojih razloga, sa simpatijama je gledala na Dinamov uspjeh.
Nitko u reprezentaciji
– Miljan Miljanić i Bulatović veselili su se našem uspjehu jer su prijašnje uprave i treneri Dinama svoju nesposobnost pokrivali pričama kako nam Beograd i Crvena zvezda ne daju da osvojimo prvenstvo. Takva je bila politička klima, svatko se bojao, a ja se nisam nikoga bojao. Moja je majka bila povjerenik Dinama, najsretnija je bila kad sam otišao u Dinamo. Na žalost, nisam se uspio probiti kao igrač, ali došao sam kao trener i znao sam da to moram napraviti – kaže Blažević.
Koliko su Dinamo minorizirale službene vlasti, pokazuje i to što ni nakon 1982., kada su za klub igrali najbolji nogometaši u državi, nitko od njih nije igrao za reprezentaciju Jugoslavije, osim Zajeca, vrlo kratko. I nakon osvajanja prvenstva 1982., pojačavao se pritisak na Blaževića. Vlasti su tražile da Ćiro napusti Dinamo ili će završiti u zatvoru. Šajber je revno provodio tu politiku. I Ćiro je pozvan u prostorije zagrebačkog komiteta, s obrazloženjem da protiv njega imaju „argument“.
– Znam da ništa nisam napravio jer sam pazio, ali kažu mi da sam dolijao. Kako su moja dva brata bili ustaše, a poginuli su kao golobradi mladići, Šajber i još jedan pokažu mi slike tobože moje braće. Vidim jednu sliku, momak u crnoj ustaškoj uniformi, a drugi je u onoj bež. Ali, to nisu bila moja braća. Pokazuju mi i treću fotografiju, momak frapantno sličan meni. Gledam sliku, znam da nisam ja, ali sliči na mene. Okrenem sliku, na poleđini piše 1943.
– Pa, ljudi, što je vama? Ja sam 1943. imao osam godina. Toliko su bili opijeni u želji da me eliminiraju – kaže Blažević.
Uza sve, Ćiru su, na kraju, oštetili i za novac nakon osvojenog prvenstva.
– Bojkotirali su nas. Osvojili smo prvo mjesto, a nitko nije dobio ni dinara. U to su vrijeme bili jaki sponzori, ali nitko nije dobio prebijene pare – prisjeća se Blažević.
Sljedeće godine, 1983., pritisak i upozorenja Miroslavu Blaževiću nastavljeni su. Ćiru je, prema njegovoj želji, u Dinamu naslijedio Rudolf Belin, međutim, Vlatko Marković i Dražen Jerković vrlo su ga brzo izgurali. Dinamo je potom preuzeo Marković pa onda Skoblar.
– Nikad nisam pogriješio u odgovoru kada me pitaju je li 1998. najvažnija godina u mojoj karijeri. Ne, 1982. je najvažnija godina u mojoj karijeri. Mogao sam biti prvak svijeta, ali 1982. bila je sreća hrvatskog naroda. Neviđena! I danas se dušmani nerado sjećaju naše povijesti – zaključio je „hrvatski ban“ Miroslav Ćiro Blažević.
eto kako nas je abortus zvani juga voljela..o toj ljubavi se i danas puno piše zahvaljujući raspoloženim kos spisateljima koje je partija rehabilitirala...