Ovako gore naši snovi o slobodnoj, samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj... riječi su kojima je otpočeo prosvjed stotinjak branitelja ispred resornog ministarstva u Savskoj 66. Godinu dana kasnije, šator je gotovo posve pust, u njemu ni branitelja, ni medija, pa ni političara pristiglih ugrabiti kakav bod u korist osobne promidžbe.
Danas, branitelji iz Savske odlaze k njima u goste, ispostaviti račun. Jer, prosvjednicima nije pošlo za rukom postati političkom snagom, ali političkim faktorom? Itekako. Evo i zašto. Bio je 20. listopad prošle godine. Toga jutra sastanak ministra Predraga Matića i Đure Glogoškog završio je disonantnim tonovima. Do tog trenutka, ovaj stopostotni ratni vojni invalid rodom iz Osijeka posve je nepoznat široj javnosti. Tema prijepora je član njegove udruge, negdašnji pripadnik HVO-a, koji mjesecima ne može ostvariti pravo na njegovatelja. Ministar upozorava Glogoškog na kostur iz ormara bivše vlasti, na opasnost za državni proračun zbog mogućih tisuća tužbi i višemilijunske odštete zbog nikad riješene problematike sa statusom vojnika HVO-a, pa traži još vremena. No, Glogoški ga više nema. Ispred ministarstva njegovi su suborci naložili vatru i podigli golem šator. Ovim je ljudima, mahom kraćeg fitilja, dozlogrdila borba s administracijom, šetnja po šalterima. Nakupilo se. Drže da veterani zaslužuju bolje, da ih se politika sjeti tek prigodničarski, dojadilo im je dva desetljeća nijemo promatrati kako im se suborci ubijaju, slušati kako ih SDP-ov Nenad Stazić naziva prolupalim crnokošuljašima, nepismenim barbarima. Povratak više nije opcija.
Plinske boce u središtu grada
Počelo je dramatično, smrću braniteljice Nevenke Topalušić već drugog dana prosvjeda, nekoliko dana kasnije i zapaljenjem Damira Čakanića, kojeg je na očajnički čin natjerala izjava ministra da braniteljima nisu dirana prava. A rješenja koja su zaprimili govore drukčije: da su tisuće branitelja iz resornog ministarstva prebačeni u socijalu, pa im osim novca uzeli i srce i ponos. Stoga traže smjenu ministra, njegove zamjenice i pomoćnika Bojana Glavaševića, čija je netom izrečena izjava protumačena kao izjednačavanje agresora i žrtve, pomogla zakotrljati lavinu. I zakotrljala je.
Zapanjena javnost svjedoči ignoranciji premijera nasuprot očaju najtežih invalida koji noće na betonu, na hladnoći i kiši, vjerujući da ih na takav potez može nagnati samo dobar razlog, iščekujući artikulaciju njihovih zahtjeva. No, iz šatora izlaze zbunjujuće poruke prema javnosti: njihov prosvjed čas je borba za dostojanstvo, čas za materijalna prava. Bore se protiv Jugoslavena, zazivaju postrojavanje ratnih postrojbi, spominju krvavi Božić.
Svojim upornim tinjanjem prosvjed u startu ide na ruku HDZ-u jer, zahvaljujući glasnoj i sugestivnoj podršci prosvjednicima, može jače homogenizirati desno biračko tijelo. S vremenom, sve više odgovara zapravo SDP-u: dok ulicama ordinira interventna policija, propale investicije i promašeni potezi poput monetizacije autocesta, javnog duga i kriminalnog BDP-a mogu lakše proći ispod radara javnosti.
Istodobno, običnim građanima sve se teže nositi s prizorima u Savskoj 66: nije lako gledati veterane kako žive na ulici, no radikalni preokret u percepciji javnosti, ali i dotad naklonjenih medija, dogodio se kada su učinili nešto nespojivo s dotadašnjom apolitičnom agendom. Naime, u prosincu su s Trga bana Jelačića pozvali građane da na predstojećim predsjedničkim izborima "nipošto ne daju svoj glas" jednom od kandidata (konkretno, Ivi Josipoviću) te usput zatražili i ostavku premijera.
Umjesto da su svaki dan pred kamere dovodili nekog od tisuća egzistencijalno ugroženih suboraca, prosvjednici su ratujući protiv "nenarodne vlasti" propustili uvidjeti da njihov boravak na ulici više koristi političkim opcijama za jalove ideološke borbe nego njima samima. Do jučer samo vojnici, preko noći političari propuštaju ključno: upozoriti javnost na posve pogrešnu percepciju kako pola milijuna branitelja živi na državnim jaslama, iako je riječ o njih 72 tisuće s prosječnom mirovinom od tri do četiri tisuće kuna s kojom prehranjuju svoje obitelji, dok ostatak, njih 430 tisuća, dijeli sudbinu svog naroda – nezaposlene, potplaćene, prezadužene, mahom besperspektivne većine. Svrstavanjem uz jednu političku opciju, ma koja to opcija bila, pomogli su percepciji velikog dijela javnosti koji je u hrvatskim braniteljima odjednom vidio grabežljivce, pridonijeli da građani na ulici osjećaju nelagodu i strah od bezvlašća u kojem će ilegalni prosvjedi nicati dokidajući vladavinu zakona. Upirući prstom u ugrožena materijalna prava, izgubili su iz vida da se u ovoj opljačkanoj zemlji nekome mora uzeti da bi se njima dalo. A onda su ispred šatora u Savskoj, u središtu Zagreba, iznijeli plinske boce i tako sami sebe proglasili tempiranom bombom. Od tog trenutka, prosvjed počinje raditi za stranku na vlasti i postaje sve teži uteg za oporbu.
Sagleda li se konačni saldo, prosvjednici nisu uspjeli realizirati ni jedan od svojih zahtjeva. Ministar nije otišao, zakon nije postao ustavnom kategorijom. Premda su tražili i dobili povlačenje njegovih izmjena i dopuna, uz obećanje da će ga napisati sami, do današnjeg dana nije ugledao svjetlo dana, čime su, paradoksalno, zamrznuli i provedbu nekih prava svojih suboraca - među njima i pripadnika HVO-a zbog kojeg je prosvjed i počeo. A s pristizanjem rješenja vezanih uz Zakon o mirovinskom osiguranju čiju su primjenu uspjeli odgoditi na šest mjeseci pokazalo se ono što je vlast tvrdila od prvog trenutka: da na računima neće imati ni lipe manje no što im pripada. Nestalo je i prostora za stvarnu, životnu problematiku populacije, najvažnijeg zahtjeva koji se tijekom godine dana izgubio negdje putem u političkoj areni kojoj nisu dorasli. Kada su naposljetku osvijestili kako od političkih ciljeva prosvjeda neće biti ništa, sjeli su za stol, ne Milanovićev, već Karamarkov.
Premda se u javnosti sa svih razina moglo opetovano čuti da šator mora otići, danas je to bjelodano jasno i vođama prosvjeda koji užurbano rade na izlaznoj, ali dovoljno časnoj strategiji povlačenja. Svjesni da ne dišu unisono u nimalo homogenoj populaciji, te da konsenzus za nastavak prosvjeda ne postoji čak ni unutar krovnih braniteljskih udruga, materijalno i moralno iscrpljeni ovih dana razmišljaju o organizaciji konvencije, s koje bi danas, na godišnjicu podizanja šatora odaslali poruke novoj vladi i razmontirali šator. No, prije toga valjalo je polučiti barem kakvu konkretnu pobjedu.
Čist obraz za Glogoškog
"Nismo trgovci, nego vojnici", uporno su ponavljali, no pokazalo se upravo suprotno. Neosporno vojnici, momci iz Savske vremenom su postali i trgovci, i to vrsni trgovci. Teza da račun za pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović treba isporučiti upravo u Savsku materijalizirala se onog trenutka kad je Ante Deur, jedan od vođa prosvjeda, imenovan savjetnikom predsjednice. Premda informacija još nije potvrđena, ovih se dana pročulo da će se na izbornoj listi HDZ-a u Slavoniji naći i Glogoški, vođa prosvjeda osobno.
Za Bojana Glavaševića i Franka Vidovića to je dokaz da je cijelo vrijeme iza prosvjeda stajao HDZ. Takva analogija, međutim, nije posve točna jer HDZ Savskoj nije bio cilj već – sredstvo. Točnije, jamstvo da će vođe prosvjeda zadržati čist obraz pred časnim suborcima da godinu dana nisu uzalud čuvali straže i da će zauzvrat imati svoj glas u Saboru. Istodobno, uz pretpostavku da HDZ, osvoji li vlast, prosvjed neće tolerirati ni dana, Glogoški na njihovoj listi čvrsto je jamstvo da će šator otići. No, kako će to Glogoški upirati prstom na tretman svoje populacije kod mogućeg izbornog pobjednika s čije će liste ući u Sabor?
Kada se zna da trećina zastupnika raspuštenog Sabora, pa i trećina još uvijek aktualne vlade pripada braniteljskoj populaciji, kada je poznato da će i HDZ i SDP na svojim listama imati barem jednog branitelja, kome treba iluzija da monopol na zastupanje interesa populacije treba imati upravo Đuro Glogoški? No, ispostavi li se za koji dan da na HDZ-ovoj listi nema njegova imena značit će to samo jedno: da je politika još jednom izmanipulirala branitelje te da je Savska 66 ipak bila slijepa ulica.
>>Po jedan branitelj bit će na svih jedanaest izbornih lista Domoljubne koalicije
"pa i trećina još uvijek aktualne vlade pripada braniteljskoj populaciji"...je, vidjeli smo velikog branitelja Ostoju, za kojeg je i sam Zoka rekao da je za vrijeme Oluje bio u Crvenom križu u Donjem Lapcu, dakle klasični uhljeb i kukavica.