Trebamo zaboraviti ovo što imamo i krenuti ispočetka. Za tako nešto trebat će puno hrabrosti jer banalna činjenica – koji su pisci ostali u konačnom izboru, a koji su izbačeni uvijek izazove buru. Ali to i jest ključni problem hrvatskog jezika – stotine pisaca i djela, a nedefinirani ishodi poučavanja, kaže nam gimnazijska profesorica Marina Čubrić o tome što bi trebalo poduzeti da se gradivo hrvatskog jezika modernizira i prilagodi današnjim generacijama.
Mladi i kvalitetni
Navodi primjer popis renesansnih autora na kojem se nalazi čak 16 imena među kojima su Shakespeare, Ariosto, Rabelais, Cervantes, Marulić, Dž. Držić, Menčetić, Lucić, Vetranović, Zoranić, Hektorović.... i pita – koga izbaciti, a koga ostaviti.
– Nedvojbeno je da su navedeni vrhovi svjetske i hrvatske renesanse, ali je li doista potrebno sva tražena djela interpretirati na nastavi – pita se. Profesorica Čubrić, koja je godinama sastavljala pitanja za testove iz hrvatskog jezika na državnoj maturi, drži da bi u gradivo trebalo ubaciti moderne hrvatske autore, a od svjetske književnosti birati najaktualnije, primjerice nobelovca iz te, odnosno prethodne godine. Iako poput svojih kolega ne voli govoriti o imenima, ipak, na naše inzistiranje koga bi trebalo uvesti u gradivo kaže:
– Znam da ću ovim šokirati javnost, ali od domaćih autora mislim da bi se trebali obrađivati široj javnosti gotovo nepoznati autori. Miroslav Mičanović, Krešimir Bagić, Tomica Bajsić, Miroslav Kirin, Ivana Rogić Nehajev, Dorta Jagić, Anka Žagar, Evelina Rudan i Roman Simić Bodrožić, nabraja Marina Čubrić imena mlađih pjesnika, romanopisaca, novelista.... To bi, objašnjava, bio njezin izbor jer se radi o mladim kvalitetnim piscima.
Promijeniti sve
Od starih autora izbacila bi Mažuranića, odnosno njegova Smail-agu Čengića jer to djelo, kaže, uopće ne dopire do učenika, kao ni Krležini Glembajevi koji su im potpuno strani za razliku od Povratka Filipa Latinovića koji je i danas životan. Njezin kolega, profesor hrvatskog jezika i književnosti, savjetnik u AZOO-u Srećko Listeš o imenima uopće ne želi, ali ističe: “Treba temeljito promijeniti sve od prvog razreda osnovne škole do četvrtog srednje”. Drži da književnost ne bi trebalo raditi kao po razdobljima nego tematski.
– Književnost se stoljećima vrti oko nekoliko tema – ljubavi, borbe dobra i zla, odnosa među ljudima, u obitelji, društvu, ratova svih vrsta.... Po temama bi trebalo izabrati djela i autore nevezano kojem razdoblju pripadaju – kaže Listeš dodajući da se treba dogovoriti što spada u hrvatski kulturni književni kanon i onda tome dati prednost pred svjetskom literaturom.
– Osim književnih djela, djeca bi trebala čitati i putopise, popularnu znanost, kritike, recenzije, sve što će im razvijati komunikacijske vještine – drži Listeš. Naglašava da je u osnovi predmeta hrvatski jezik, a da je književni sadržaj pratnja. Cilj je nastave hrvatskog jezika razvijanje komunikacijskih, a ne samo lingivstičkih vještina, zaključuje Listeš.
Izbaciti Marulića, Držića, Krležu, Mažuranića, a ubaciti Jergovića, Lucića, Dežulovića, Antu Tomića, i sve one koje u Banja Luci dobiju nagradu Kočićevo Pero. Nemojte da nam djeca odrastaju u mračnjaštvu nekih ognjištarskih, hrvatskih pisaca iz prohujalih vremena.