Ima li itko u Hrvatskoj tko će, poput Miroslava Krleže koji je svojedobno uzeo u zaštitu Franju Tuđmana, javno reći: Karamarku ne pakovati! Prije nešto više od tjedan dana Josip Manolić optužio je predsjednika HDZ-a da je bio suradnik Udbe. Nakon što je Karamarko najavio tužbu protiv Manolića, javio se i bivši predsjednik države Stipe Mesić, koji je također povezao šefa HDZ-a s Udbom.
Ovo što Manolić uz Mesićevu asistenciju radi Karamarku ne spada u uobičajenu političku borbu, nego u klasično udbaško podmetanje kojemu je Manolić i te kako sklon. I ne bi bilo prvi put da eksponenti starog sustava, koji su vjerno služili komunističkom režimu, svoje protivnike nazivaju udbašima bez ikakvih dokaza. Komunistički obavještajci najbolje znaju da je među poštenim svijetom najveća uvreda za nekog kada ga se prokaže kao suradnika zloglasne Udbe. Moram priznati da u ovom prijeporu više vjerujem Karamarku. Ali ne zato što sam uvjeren da on ne može biti udbaš, nego zato što ga optužuju Mesić i Manolić koji nikako nisu ljudi kojima treba vjerovati na riječ.
Nisu pouzdani svjedoci
Cijela njihova biografija pokazuje da nisu pouzdani svjedoci. Pogotovo to vrijedi za Josipa Manolića. On je svoje poštenje i ljudskost prodao još nakon rata kada je bio šef zloglasne Ozne koja se na brutalan način obračunavala sa svima koji nisu bili na Titovoj liniji. Nakon takvog iskustva, kada je dušu doslovno prodao vragu, teško je očekivati od šefa komunističke tajne službe da ide kroz život držeći se nekih moralnih principa. Međutim, ova javna prepucavanja otvaraju jedno drugo pitanje. Kako je bilo moguće da ljudi poput Manolića tako dugo zadrže utjecaj i u demokratskoj Hrvatskoj? Ne samo da se Manoliću nije dogodilo ništa nakon demokratskih izbora, već je početkom devedesetih bio jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Što je tek tada bio u stanju izmisliti i sakriti kako bi uljepšao svoju biografiju i prikrio ono što su radili agenti njegove službe.
Karamarko će se lakše obraniti od optužbi da je bio udbaš nego od pitanja zašto je tolike godine bio u tako dobrim odnosima s Manolićem i Mesićem, koji su i te kako zaslužni što se dokopao visokih pozicija u politici i obavještajnim službama. I ne samo to, kao šef izbornog stožera doveo je Mesića na čelo države. Teško će dati pravo objašnjenje zašto je bio jedan od prvih suradnika dvojcu koji sada, nakon toliko vremena, odjednom otkriva njegovu mračnu prošlost. Ako su Mesić i Manolić u stanju izmišljati o Karamarku, što li su tek radili onima s kojima nisu bili tako dobri. Karamarko će, dakle, iz ove afere svakako izići okrznut.
Kako god da se završi suđenje s Manolićem, ostat će neka otvorena pitanja. Posebnu analizu zaslužuje Karamarkovo držanje tijekom ove afere. Umjesto da optužbe starog udbaša odmah odbaci i nastavi napadati Vladu, on se skrivao gotovo tjedan dana. Kada se afera već počela gasiti, on ju je ponovno rasplamsao najavom da će tužiti Manolića. Nikada nije dobro da političar traži zadovoljštinu na sudu. Karamarko ima sasvim otvoren pristup medijima i to bi mu trebalo biti dovoljno da javnost dobije na svoju stranu. Manolić je priželjkivao tužbu jer će to njegovim optužbama donijeti novi publicitet i dati im neku ozbiljnost. Uopće ne sumnjam da će mu biti neki problem naći dvojicu rashodovanih udbaša koji će posvjedočiti njegove riječi. Svaka rasprava o navodnoj udbaškoj prošlosti Karamarka će gurati u defenzivu. Manolić i Mesić, kako vidimo, pokazali su se kao dobri Milanovićevi saveznici.
>>Dvostruka kadrovska mjerila Manolića i Mesića
>>Sada i šef HDZ-a zna da lustracija nema smisla
>>'Tužit ću Manolića, a svjedočit će ljudi koji su me obrađivali'
Tko jos normalan moze vjerovati Mesicu i Manolicu. Pa to je najgora vrsta ljudi!