Nazor: Teško je crno-bijelo odgovoriti na to složeno pitanje
Kad je riječ o eutanaziji, vrlo je teško odgovarati crno-bijelo na to iznimno teško pitanje i jesam li za ili protiv. Mislim da pitanje eutanazije treba ocjenjivati individualno od slučaja do slučaja. Čak i kad bi bila odobrena, što ako se dogodi da se pokolebaju oni koji su izjavili da ih se liši života kad vide da im se primiče kraj – kaže sveučilišna prof. psihologije Mirjana Nazor.
Da je eutanazija teško i osjetljivo pitanje prije odlaska u Strasbourg govorila je i sutkinja ESLJP-a Ksenija Turković. O pobačaju ili eutanaziji teško je ljudima nametati stav, istaknula je. Ta pitanja trebaju biti dobro pravno regulirana da se izbjegnu zloporabe, a svakom čovjeku ostavi određen prostor slobode izbora.
Jurić: Eutanazija, kakvagod bila, nije ubojstvo
Eutanazija, bez obzira na to radi li se o aktivnoj ili pasivnoj, dobrovoljnoj ili nedobrovoljnoj, jednostavno nije isto što i ubojstvo, kako se to često tvrdi. Odluka o okončavanju vlastitog ili tuđeg života, koju nazivamo eutanazijom, donosi se uvijek u dramatičnim egzistencijalnim situacijama, kada više nema nade u oporavak pojedinca, a njegova je patnja velika i sve veća. Eutanazija nije samo pitanje smrti i usmrćivanja, nego i pitanje života, odnosno kvalitete i dostojanstva jednog ljudskog života. Problem eutanazije povezan je i s problemom napretka u medicini. Vrlo je problematično danas govoriti o prirodnoj smrti. Što je prirodna smrt kad nam na raspolaganju stoje razvijene tehnike produljivanja ljudskoga života preko granica smisla. Živimo u vremenu kad su ljudski život i zdravlje u velikoj mjeri tehnički posredovani, a u određenom smislu i umjetni, pa i protuprirodni – smatra filozof i bioetičar Hrvoje Jurić.
Marinić: Bol nije povezana sa stavom o eutanaziji
– Dva su stanja u kojima se najčešće razmišlja o mogućnosti eutanaziranja ljudi – terminalna faza bolesti i stanje trajne invalidnosti, a među osnovnim razlozima za eutanaziju navode se bol i patnja te nefunkcionalnost organizma – kaže doc. dr. sc. Marko Marinić.
– U empirijskom istraživanju među osobama s tjelesnim invaliditetom, koje sam u sklopu djelatnosti u Institutu Ivo Pilar provodio, nastojao sam doznati koliko su ti razlozi utemeljeni u empiriji. Pokazalo se da nema značajnije korelacije u razmišljanju o legalizaciji eutanazije između onih koji trpe jaču ili slabiju bol i onih koji imaju viši ili niži stupanj invalidnosti i funkcionalnosti organizma općenito. Prema argumentaciji pro-eutanazijskih skupina, moglo bi se očekivati da će oni s češćom i težom boli biti više za eutanaziju od onih koji ne trpe bol, no to se nije pokazalo.
Gašenje života na umjetan način je ubojstvo. Mogu "stručnjaci" to zvati kako god hoće, ali to je gašenje života. Filozofi, psiholozi i kojekavi bioetičari i prodavači magle nisu kompetetni prosuđivati što je to život, patnja, bol i kada je stanje takvo da bi se nekoga legalno ubilo. Niti jedan liječnik ne smije pristati na takv postupak jer je to potpunoj suprotnosti s liječničkim pozivom, Hipokratovom zakletvom i kršćanskim civilizacijskim dosezima. Tko je taj tko sebi daje za pravo da glumi Boga i određuje kada je nekome kraj? Već sam napisao na prethodnoj temi da se pod firmom "dosta je bilo, neka ne pati više" u stvari krije sebičan stav rodbine koja se ne želi više brinuti o teško bolesnom pripadniku svoje obitelji, jer ili imaju važnijeg posla ili to ne mogu podnijeti ili nešto treće. Medicina svakodnevno napreduje i ono što vrijedi danas, sutra je već zastarjelo. Ako bi se eutanazija sada dozvolila ona bi ostala zavijeke bez obzira što bi možda za 20, 30 godina postojala drugačija medicinska rješenja. Jer to bi, eto, bio normalan postupak, pravo na odabir i odlučivanje o vlastitom tijelu...sve one mantre koje prodaju zagovornici liberalne regulacije abortusa koji je također vrsta ubojstva (nisam za zabranu, ali za maksimalnu borbu protiv).