Tko vodi ovu državu? Mi ili oni? Rečenica je to koju u seriji "Sablja" izgovara lik koji glumi srbijanskog premijera Zorana Đinđića, koji je skončao tako kako je skončao, jer su Srbiju ipak vodili "oni", a ne "mi". Osim u seriji, to je pitanje legitimno postaviti i u hrvatskoj stvarnosti zbog eksplozivne afere, sa zasad nesagledivim posljedicama. I za aktere afere i za Vladu, ali i za građane koji šokirano promatraju "rat" USKOK-a i Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) oko nadležnosti nad predmetom(ima), kao i političko-pravosudne reakcije na taj "rat", koje se kreću od izlizanih fraza da "institucije rade svoj posao" preko toga da "da je uhićenje ministra dokaz borbe protiv korupcije jer nema nedodirljivih" pa do optužbi da nam "državom upravlja mafija".
Međutim, kakofonija koja se ne stišava od trenutka kada je Vili Beroš uhićen, slučajno ili namjerno, zamagljuje mnogo toga, pa i mogući stvarni razlog tužiteljskog "rata". On se sada vodi oko pitanja je li USKOK upao u izvide EPPO-a, što smatra velik dio javnosti i oporbe, ili je EPPO upao u izvide USKOK-a, što smatraju Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik, i premijer Andrej Plenković? Odgovori na ta pitanja mogu se naći s pravne strane, jer EPPO i USKOK, kao elitne tužiteljske organizacije, ne žele da im "konkurenti" beru zasluge za kazneni progon političkih kapitalaca. No bitka za pravdu, po svemu što se zadnjih dana događa, brzo je postala i bitka za moć između dvaju tužiteljstava, ali i šire, jer država svim silama i zakonskim paragrafima koje ima na raspolaganju pokušava nadležnost nad pravnom sudbinom još jednog posrnulog ministra zadržati pod svojim okriljem, što znači pod nadležnošću USKOK-a.
Takav stav, koji zdušno promoviraju i Plenković i Turudić, izazvao je salve i javnih i političkih reakcija, ponajprije zbog toga što se EPPO percipira kao tijelo uistinu neovisno o politici, dok je neovisnost USKOK-a, kao i cijelog DORH-a, zadnjih godina često bila kompromitirana. Javna percepcija prema kojoj EPPO sjajno radi svoj posao, dok politika USKOK-u zavrće ruke, razlog je i tinjajućeg sukoba koji među njima postoji od početka. Slučaj Beroš taj je tinjajući sukob sada rasplamsao u požar, a jačina tog požara nameće i pitanje zašto je državnom aparatu od toga da se sumnja u korupciju istraži, važnije da spis iz ruku EPPO-a prijeđe u ruke USKOK-a? Odnosno misli li državni aparat da će oduzimanjem predmeta EPPO-u imati moć da kontrolira štetu? I pravnu i političku. Šteta je već sada pregolema, a zbog pravne bitke oko Beroša između USKOK-a i EPPO-a nitko se previše nije bavio implikacijama onoga što je do sada poznato. Jer tužiteljski pravni "rat" savršen je plašt za prikrivanje potencijalne manifestacije nečije moći, čiji bi krajnji cilj mogla biti i zaštita nekoga ili nekih unutar državnog aparata. Kao i potencijalnih sumnjivih veza državnog aparata s ljudima koji obitavaju s druge strane zakona. Što nas dovodi i do pitanja je li Hrvatska zemlja u kojoj su pipci organiziranog kriminala došli do samog vrha državne vlasti? I ako je tako, tko je to omogućio i zašto?
Iako teza da mafija upravlja državom – što se zadnjih dana iz oporbenih redova često čuje, a iz vladajućih oštro demantira – na prvu zvuči i suludo i nevjerojatno, u recentnoj aferi niz je činjenica koji tu tezu možebitno podupiru. Glavni akteri su Vili Beroš, koji je do neki dan bio ministar zdravstva i potpredsjednik Vlade, i Hrvoje Petrač, kojeg mediji nazivaju kontroverznim poduzetnikom, što je eufemizam za nekog koga javnost, ali i policija, smatraju ako ne dijelom, onda bliskim organiziranom kriminalu. Kada se njima dvojici doda Saša Pozder, srbijanski poduzetnik, dobije se eksplozivan miks u kojem državljanin Srbije, preko članova zločinačkog udruženja koje, kako se sumnja, vodi Petrač, od Malog, odnosno Beroša, ministra u Vladi, traži da utječe na ravnatelje više bolnica kako bi Pozderova tvrtka bila ta koja će bolnicama po višestruko napuhanim cijenama dobaviti skupocjenu medicinsku opremu čija se nabava financira iz državnog proračuna. Da bi sve bilo još luđe, pojedini akteri te priče se i "šale" da će takvim "poslovima" smanjiti liste čekanja, rak-ranu hrvatskog zdravstva. Porezni obveznici iz tih, za sada poznatih činjenica, mogu samo zaključiti kako financiraju zdravstvo ne da bi dobili kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu uslugu, već da bi napunili džepove nezajažljivih likova, od kojih je jedan i ministar zdravstva, kojeg se sumnjiči da je uzimao mito ili trgovao utjecajem u korist ljudi koji posluju s osobom koju represivno-pravosudno-obavještajni aparat godinama povezuje s organiziranim kriminalom.
Ta suluda priča javna je postala jer su USKOK i EPPO, dva tužiteljstva koja bi trebala surađivati, svaki zasebno provodili izvide nad više osoba zbog sumnje u manipuliranje pri nabavi medicinske opreme. Jednima i drugima meta izvida bio je Vili Beroš, donedavni Plenkovićev ministar. Beroš je točka koja spaja EPPO i USKOK, ali ih i vrlo drastično razdvaja. EPPO Beroša sumnjiči da je od zločinačkog udruženja koje je predvodio Hrvoje Petrač primio najmanje 75.000 eura mita kako bi zločinačkom udruženju – čiji su članovi bili, kako se sumnja, i Petračevi sinovi Novica i Nikola, Pozder i Tomo Pavić, zaposlenik krapinskog HZZO-a – omogućio da bude nabavljač medicinske opreme za bolnice. Osim njih, EPPO sumnjiči i poznate liječnike Gorana Roića i Krešimira Rotima, a izvide su počeli u srpnju. I to na zanimljiv način, nakon što je Nikoli Petraču u svibnju oduzet mobitel tijekom izvida zbog moguće subvencijske prijevare Petračeve vinarije. Do izvida nad Petračevom vinarijom došlo se, pak, za vrijeme izvida nad Tomislavom Tolušićem, još jednim pravno posrnulim ministrom Andreja Plenkovića, kojeg su istraživali i EPPO i USKOK. I optužili.
S druge strane, USKOK Beroša ne sumnjiči za mito, već za trgovanje utjecajem i zloporabu položaja u sklopu zločinačkog udruženja. Osim njega, sumnjiči još Rotima i Pozdera. Oni su svoje izvide počeli, prema Turudićevim riječima, prije nekoliko tjedna. I njima Roić nije svjedok, iako su, prema neslužbenim informacijama, obavili pretrage i kod njega. Kao osumnjičenika, i to nakon što su, početkom studenoga, doznali za moguće malverzacije s nabavom medicinske opreme. A onda je došao 15. studenoga, kada je USKOK, proizlazi iz Turudićeve odluke o sukobu nadležnosti, doznao da i EPPO istražuje iste osobe zbog istih sumnji. USKOK je to doznao od policije, kada joj je uručio nalog za pretragu.
Izgleda da policija do tada nije bila obaviještena da i USKOK, kao i EPPO, provodi izvide u vezi s Berošem. Što je neobično jer policija obično od početka surađuje u izvidima, bilo USKOK-ovim ili EPPO-ovim. Ništa manje zanimljivo nije ni to da USKOK i EPPO zapravo dijele policijske istražitelje iz PNUSKOK-a te da je EPPO morao na vrijeme izvijestiti policiju, i operativu i vrh, kada i protiv koga planira uhićenje... Što je učinio nekoliko dana prije finalizacije akcije planirane za 19. studenoga. E sada, po onome što se dogodilo 15. studenoga, vrlo je vjerojatno da su detalji EPPO-ove tajne operacije iscurili. Od koga, prema kome i kada, nije poznato, no poznato je da je USKOK 15. studenoga pokrenuo svoju akciju i uhitio Beroša, pri čemu je preduhitrio EPPO, koji je uhićenja planirao za 19. studenoga.
Nakon što je Beroš po nalogu USKOK-a uhićen, EPPO je isti dan pokrenuo istragu i protiv Beroša, ali i protiv Petrača. Nakon toga dogodilo se do sada neviđeno: dva su tužiteljstva pokrenula dvije odvojene istrage koje se zbog sličnih sumnji vode protiv više osoba. Preklapaju se i pojedini osumnjičenici, a svim osumnjičenicima, bilo USKOK-a ili EPPO-a, osim Rotimu, određen je istražni zatvor, s tim da su Hrvoje i Nikola Petrač, nedostupni. Neobičnost situacije oslikava i primjer Roića, koji je USKOK-ov svjedok, a EPPO-ov osumnjičenik i pritvorenik. "Rat" oko nadležnosti Turudić je presjekao odlučivši da je za spis nadležan USKOK, uz obrazloženje da svrha zločinačkog udruženja nije bila nanošenje štete proračunu Europske unije, već hrvatskom državnom proračunu. Turudić je optužio EPPO za kršenje načela lojalnosti tvrdeći da su oni morali izvijestiti USKOK o svojim izvidima. Iz EPPO-a odgovaraju da to nisu bili dužni učiniti, a neslužbeno se iz krugova bliskih njima čuje i da im je zanimljivo kako su njihovi tajni izvidi praktički postali javni, kada su o njima bili obaviješteni svi koji su trebali i morali biti. U međuvremenu je Tamara Laptoš od Luksemburga zatražila zaštitu zbog slučaja Beroš – Petrač. Zašto, iz EPPO-a nisu htjeli komentirati, no pojavila se informacija da je zaštita fizička, što bi impliciralo da je riječ o prijetnjama. EPPO je spis predao USKOK-u, a Laura Codruţa Kövesi, glavna europska tužiteljica, pisala je Europskoj komisiji (EK) te istaknula da "Hrvatska ima sustavne izazove u održavanju vladavine prava". Navela je da je određivanje GDO-a za rješavanje sukoba nadležnosti u suprotnosti s pravom EU.
"Glavni državni odvjetnik, zadužen za rješavanje sukoba nadležnosti, dodatno je otežao ove okolnosti jer je svoju odluku temeljio isključivo na tumačenju USKOK-a, ne dajući priliku EPPO-u da izrazi svoje stajalište, čime je narušio nepristranost rješavanja sukoba. Uz to, USKOK nije prijavio istragu o projektu financiranom sredstvima EU, čime je prekršio svoje obveze iz Uredbe o EPPO-u", navedeno je u pismu Kövesi EK. I tako je složena priča postala još složenija i ružnija, dodatno uzdrmavši ionako krhko povjerenje građana i u državu i u njezine institucije.
Porazno je da EPPO i USKOK jedni drugima ne vjeruju, a zajedničko im je da očito ne vjeruju ni policiji. Razini nepovjerenja zasigurno nije pomoglo ni to što su Turudić i Plenković prvo optužili EPPO za nepoštivanje načela lojalnosti, a zatim gotovo istovjetnim rečenicama i napali EPPO zbog "curenja" informacija u javnost. Koordinirani napadi tog dvojca 24 sata kasnije rezultirali su Turudićevom aktivacijom lex AP-a. Pa će po njegovoj naredbi Općinsko državno odvjetništvo (ODO) Zagreb po lex AP-u prvi put provoditi izvide zbog, kažu, neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje. Izvide provode, objasnili su, kako bi se utvrdio identitet "nepoznatog počinitelja te prikupile činjenice i dokazi potrebni za donošenje meritorne državnoodvjetničke odluke". ODO kaže i da se "izvidi provode vezano uz javno objavljene podatke i informacije koji se odnose na istragu Ureda europskog javnog tužitelja u Zagrebu protiv osam fizičkih osoba, uključujući bivšeg ministra zdravstva i odgovorne osobe dviju zagrebačkih bolničkih ustanova te dvije pravne osobe zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kaznena djela primanja i davanja mita, zlouporabe položaja i ovlasti te pranja novca".
Prevedeno, za premijera i Turudića problem očito nisu ljudi koje se sumnjiči za korupciju, već oni koji su o tim sumnjama izvijestili. Zanimljivo je da ni Plenkovića ni Turudića ne zanima kako je moguće da se u bolnicama, ali i u političkim krugovima, više od dva tjedna šaputalo da će Beroš biti uhićen. I kad. Što znači da su tajne informacije ponovno, kao i slučaju Josipe Rimac, Dragana Kovačevića, Zdravka Mamića... iscurile iz sustava, što je puno opasnije i politički puno štetnije od informacija koje su mediji objavili u javnom interesu jer nema većeg javnog interesa od razotkrivanja ministara koje se sumnjiči za korupciju. No kako su informacije iz tajnih izvida iscurile prema osumnjičenicima, neće se istraživati, dok se objava informacija iz nejavne istrage, eto, hoće. Očito je da je, što se pojedenih aktera ove priče tiče, od istrage tko je iz sustava osumnjičenicima nešto dojavio i tako opstruirao i izvide i istragu i kasniji eventualni sudski postupak ipak bitnije – saniranje političke štete.
Ovo potonje bio je i razlog zašto je lex AP donesen, a njegova aktivacija valjda znači i sanaciju dosadašnje političke štete. Osim zajedničke želje da se sanira politička šteta za HDZ, nemoguće je ne primijetiti da su se Plenković i Turudić zdušno uprli da predmet izbiju iz ruku EPPO-a. Obojica to pravdaju zaštitom digniteta USKOK-a i DORH-a. Što je, načelno, u redu i vrlo pohvalno jer i u USKOK-u, kao i u EPPO-u, rade stručni i profesionalni ljudi, čiji je posao istraživanje kaznenih djela, tko god bio počinitelj. No priča o Plenkovićevoj i Turudićevoj zaštiti digniteta DORH-a i USKOK-a u sukobu je s činjenicama jer je Plenković bio taj koji je, uz žestoko protivljenje oporbe, javnosti, medija i predsjednika države, inzistirao da Turudić, koji iza sebe ima repove zbog čudnih prijateljskih veza s osobama u sukobu sa zakonom, postane čelna osoba DORH-a. Plenković je i javno bjesnio na Zlatu Hrvoj Šipek, Turudićevu prethodnicu, jer ga nije izvijestila o uhićenju Darka Horvata, još jednog njegova ministra koji je iz Vladine fotelje odveden direktno u Remetinec.
Odluku da uhiti Horvata Vanja Marušić, tadašnja ravnateljica USKOK-a, kasnije je platila iznuđenom ostavkom, nakon čega je javnost unisono zaključila da su neovisnost DORH-a i USKOK-a mrtvo slovo na papiru. Javna zaštita digniteta DORH-a i USKOK-a, kao i ljudi koji ondje rade, Plenkoviću tada nije bila prva pomisao, dok je spominjao političku štetu pričinjenu njemu i HDZ-u zbog Horvatova uhićenja po nalogu USKOK-a. Da bi to ubuduće spriječio, najavio je i donio lex AP, nakon čega mu je ostalo još samo da riješi i problem EPPO-o koji im političku štetu radi od trenutka kada su po njihovu nalogu uhićeni Gabrijela Žalac i Tomislav Tolušić, dok im je Nina Obuljen Koržinek, za sada, zanimljiva, samo kao svjedok. Zbog nje je Plenković u slučaju Geodezija zaratio i s Kövesi, tvrdeći da EPPO nije nadležan za istragu mogućih malverzacija u vezi s obnovom Ministarstva kulture. I tada je traženo da EPPO dostavi spis USKOK-u, što se, koliko je poznato, nije dogodilo. No zanimljivo je da premijer istu retoriku koju je koristio u aferi Geodezija koristi i sada u aferi Beroš. Njegove riječi s istom argumentacijom ponavlja i Turudić, koji je u jednom medijskom nastupu prije nego što je imenovan za glavnog državnog odvjetnika kazao kako nije siguran da nam je osnivanje EPPO-a uopće trebalo. Kasnije je tvrdio da su mu riječi izvučene iz konteksta, no mimo toga ostala je činjenica da je on kao GDO zadužen za rješavanje sukoba nadležnosti između USKOK-a i EPPO-a. Turudić je tu ovlast sada, prvi put, iskoristio, kao što je iskoristio i ovlast da prvi put aktivira lex AP, čiji je, uz Plenkovića, jedan od najvećih zagovornika bio.
Lex AP, čija je svrha zastrašivanje novinara i njihovih izvora savršeno funkcionira jer informacije rjeđe "cure" medijima, a sve češće osumnjičenicima. Kao u slučaju Josipa Škorića i Josipa Šarića, koji su vrlo prikladno, malo prije nego što su im policija i USKOK pokucali na vrata dali ostavke na funkcije koje su obnašali. Prvi je bio čelna osoba u državnoj tvrtki, a drugi saborski zastupnik HDZ-a i njihov gradonačelnik Otoka. Odlaskom s funkcije netom prije uhićenja spriječeno je da nanesu tu famoznu političku štetu premijeru i stranci, što je izgleda puno bitnije od sumnji koje im se stavljaju na teret. Takvu političku štetu Plenković u slučaju Beroša očito nije mogao izbjeći, jer bi Beroševa ostavka malo prije uhićenja samo potvrdila javne sumnje da lex AP savršeno funkcionira, samo što informacije ne "cure" medijima, već osumnjičenicima.
Pa kada već nije mogao spriječiti tu vrstu političke štete, premijeru je, što bi se reklo, kao as na keca savršeno sjeo sukob oko nadležnosti dvaju tužiteljstava. Odlukom Turudića spis je došao USKOK-u, koji će morati odlučiti i kako će se istraga protiv Beroša odvijati. Kao što će morati odlučiti i što će s Petračima, ali i s ostalim osumnjičenicima EPPO-a, koje USKOK-ova istraga nije obuhvatila. Logično bi bilo da prošire istragu u odnosu i na EPPO-ove osumnjičenike, kao i da Beroša u tom proširenju osumnjiče za primanje mita, za što bi im, neslužbeno, podloga trebao biti Rotimov iskaz u kojem je, navodno, spominjao kako mu je Pozder rekao da je Berošu nudio/dao mito. Sa spisom bi iz EPPO-a u USKOK trebali doći i dokazi, uključujući i mobitel Nikole Petrača, na koji se premijer osvrnuo na konferenciji za medije, praktički ismijavši takav način prikupljanja dokaza. Međutim, sadržaji raznih mobitela do sada su znali biti kobni, kako za njihove vlasnike tako i za mnoge s njima povezane osobe. Mobitel koji je postao legendaran onaj je Josipe Pleslić (ex Rimac) jer je na optuženičku klupu do sada doveo 40-ak političara, uključujući i šestero ministara u vladama Andreja Plenkovića. Kada bismo htjeli biti zločesti, mogli bismo zaključiti da državi u recentnom tužiteljskom sukobu oko nadležnosti nije nebitno i u čijem je posjedu mobitel Vilija Beroša ili Hrvoja Petrača. Potencijalno dokazno blago koje u njima mogu naći tužitelji, bilo USKOK-a bilo EPPO-a, lako bi se tijekom istrage moglo pretvoriti u puno čvršće dokaze, kako protiv njih dvojice tako i protiv još tko zna koga. Tko zna, možda bi ti mobiteli bolje od ikoga rasvijetlili stvarnu pozadinu trenutačnog tužiteljskog "rata" i odgovorili na pitanje s početka teksta: tko upravlja ovom državom? Mi ili oni, s tim da se tek treba ustanoviti tko su u ovoj eksplozivnoj priči oni, a tko mi.
Evo sad je bivši ministar već i masonče i najednom je to svima važno. A dok je bio ministar o tome se šutilo. Tako ćete i o meni jednog dana.