Korumpirani prometni policajac u Hrvatskoj voli čekati u zasjedi, a kad iz nje iskoči, pokušat će prodati priču da je prekršaj u kojem vas je ulovio puno teži nego što zapravo jest, ali on je baš dobre volje pa će vam umjesto tko zna koliko stotina kuna i dozvole, uzeti tek sitniš.
Kad je on već tako dobar prema nesavjesnom vozaču, red bi bio da ga se za to i nagradi. Novčano, dakako. Da za svoju “dobrotu” očekuje lovu može vam biti jasno i kad vas pozove da sjednete u njegovo vozilo, na razgovor.
Takav prljavi policajac želi ostaviti dobar dojam na šefove pa na cesti na brzinu odradi normu. Zatim do kraja smjene radi za sebe. Kad mu se ponudi bolje plaćeni posao u službi na kojem neće biti u doticaju s novcem, odbit će ga pod izlikom da mu nije teško do mirovine raditi ni noću ni vikendima i da za bolji posao treba dati priliku nekom mlađem.
Kolegama se predstavlja kao obiteljski čovjek, nezainteresiran za svakodnevne probleme s kojima se policajci susreću na cesti, na kojoj on sam zapravo želi provesti sve radno vrijeme jer inače gubi “zaradu”.
Voli se hvaliti kupljenim tehničkim novotarijama. Imovina mu nije razmjerna s primanjima. Prometni policajac koji voli uzeti mito u nas je u pravilu muškarac, a kada se dogodi da radi u paru s policajkom, ona će žmiriti na sve njegove aktivnosti sve dok u tome vidi svoju računicu pri podjeli plijena.
Koliko je policajaca sklonih uzimanju mita na cesti, teško je reći jer je ta crna brojka velika zato što u situacijama kada se vozač i policajac dogovore nema nezadovoljnih strana.
Profil korumpiranog hrvatskog prometnog policajca izradili su i u stručnom članku “Bihevioralna analiza korupcije povezane s prekršajima u prometu” objavili policajac iz PU sisačko-moslavačke Dejan Pastorčić, dekan i profesor na Visokoj policijskoj školi Joško Vukosav te profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Predrag Zarevski.
“Dva čimbenika doprinose da policajci krše zakon. Prvi je to što je upravo njima najlakše pod krinkom policijske odore počiniti krimen. Drugi je suptilni i nedovoljno istražen psihološki činitelj – motivacija da se stupi u policijsku službu može već od početka imati korijen u namjeri da se ‘zaštićeno’ čine kriminalna djela”, navode autori.
Metoda rada kojom su se koristili u istraživanju bilo je višegodišnje sustavno opažanje u realnim uvjetima te zapisivanje bilješki o ključnim oblicima ponašanja. Inače, bihevioralna analiza je metoda kojom se od 70-ih, kada je osnovao posebnu jedinicu za analizu ponašanja, koristi FBI.
Njegove metode rada zahvalne su za ekranizaciju pa su s FBI-jevom jedinicom u glavnoj ulozi snimane serije poput “Zločinačkih umova”. Na hrvatskim prometnicama, zaključuju autori, dva su tipa korumpiranih plavaca. Jedni su prigodni – od kojih je prilika stvorila lopove i koji po profilu odgovaraju tipu situacijskog zlostavljača djece.
Drugi je tip promišljeni i perfidni policajac koji službu koristi isključivo kao sredstvo za postizanje cilja. Prema FBI-evoj klasifikaciji, takav tip po profilu odgovara organiziranom kriminalcu. Prigodne lopove iz gliba može izvući prevencija, no za perfidne policajce nema nade i za njih je rizik od otkaza zbog primanja mita zapravo sastavni dio službe.
“Znam koji je rizik, ali si ne mogu pomoći jer sam se navikao na takav način rada i sad je tome teško odoljeti, nekako mi je to ušlo u krv”, zabilježili su Pastorčić, Vukosav i Zarevski u stručnom članku navlas identične razgovore sa starijim službenicima prometne policije za koje je bilo indicija da su korumpirani.
Autori naglašavaju da zbog pojedinaca u sustavu nikako ne možemo sve prometne policajce smatrati korumpiranima. Navode kako je poštenje jedna od temeljnih odlika koja se očekuje od policajca, ali u svakom žitu ima kukolja protiv kojeg se, prepoznavajući loše momke sklone zloporabi, valja boriti.
A kukolja u policijskim redovima itekako ima, potvrđeno je to i ovim stručnim člankom u kojem su pobrojena sva kaznena djela koja su od 2002. do 2011. godine počinili upravo ljudi zaduženi za red, mir i sigurnost.
U tom je razdoblju u hrvatskoj policiji bilo ubojica, silovatelja, pedofila, bludnika, svodnika, švercera ljudi, prevaranata, iznuđivača, obiteljskih nasilnika... U većini kaznenih djela udio policajaca kao počinitelja iznosi do jedan posto od ukupnog broja počinitelja.
No, kod odavanja službene tajne policajci su na vrhu ljestvice i čine 71,64 posto prijavljenih za to kazneno djelo. U tom desetogodišnjem razdoblju od ukupno 777.566 kaznenih djela, u njih 1566 svoje su prste imali i policajci.
S obzirom na to da u odnosu na ukupni broj stanovnika Hrvatske udio policijskih službenika iznosi oko 0,40 posto a u populaciji radno aktivnog stanovništva oko 1 posto, možemo izvući zaključak o znatno manjoj kriminalnoj aktivnosti policijskih službenika od ostale populacije u zemlji.
Evidentno je kako za stereotip da u policajcu čuči kriminalac nema empirijske potvrde, navodi se u radu Pastorčića, Vukosava i Zarevskog.
Od svih rodova policije možda je najizraženiji stereotip o korumpiranim prometnim policajcima.
“Čini se da je problem korumpiranosti službenika prometne policije poput problema ovisnosti – teško ga se odreći”, piše u članku.
Autori nude rješenje što učiniti da bi se sustav riješio anomalija. Navode da je na rukovodeća mjesta u postajama prometne policije nužno postavljati ljude koji su godinama radili upravo u prometnoj policiji jer oni već imaju razvijen sustav kako prepoznati policajca sklonog uzeti novac i zatvoriti oči pred prekršiteljem za volanom.
Naglašavaju i da je školovanje kvalitetnog prometnog policajca skupo i da treba sve učiniti kako se taj kadar zbog korupcije ne bi izgubio.
Kao lijek protiv policajca sklonog korupciji predlažu i da se takvoj osobi dade partnerica suprotnih karakteristika. Nezadovoljno partnerom, jedno od njih dvoje bi ubrzo otišlo na povjerljivi razgovor sa šefom. No, može se očekivati da nijedno ne bi reklo prave razloge tog nezadovoljstva, odnosno pojavio bi se sindrom “plave zavjese”.
Policajka ne bi kolegu prijavila za koruptivno ponašanje već bi smislila nešto drugo, no policajac bi na sve načine pred šefom pokušao ocrniti kolegicu govoreći za nju da je plašljiva, nesposobna, lijena... “
Neke od mjera koje bi mogle smanjiti koruptivno ponašanje su rotacija članova ekipa; premještanje policajca za kojeg ima indicija da bi mogao biti korumpiran u ekipu za očevid ili u postaju, uz razgovor u četiri oka; održavanje sastanaka na kojima se upozorava da se vrlo lako otkrije taj krimen, a potom slijedi nečasni otpust iz jedne časne struke.
Općenito, humanistički pristup u kojem bi se naglasile pozitivne vrijednosti policijskog posla, ali da postoji i ona druga strana medalje i da nema povratka ako se ona okalja, trebale bi biti stalni zadatak stručnih službi policije, jer školovanje policajca ne završava dobivanjem svjedožbe ili diplome”, navode u zaključku rada Dejan Pastorčić, dr. sc. Joško Vukosav i prof. dr. sc. Predrag Zarevski.
Stručni članak “Bihevioralna analiza korupcije povezane s prekršajima u prometu” objavljen je na internetskoj stranici Ministarstva unutarnjih poslova, no s autorima nismo imali prilike o njemu razgovarati; Pastorčić i Vukosav našoj molbi nisu mogli udovoljiti zbog – kako nam je to odgovoreno u MUP-u – znanstvenih i akademskih obveza, a profesor Zarevski je u odgovoru na naše pitanje poručio da “ne bi o tome govorio za medije”.
>> Hoće li USKOK otkriti kako se namještaju – neboderi?
Korupcija među šefovima u policiji je gora od one koju je počinio prometni policajac. Pa pokušajte malo o tome pisati, baš me interesira koliko ste hrabri!