Ulaskom u EU hrvatski liječnici odlaze u razvijene zemlje Europe u velikom broju. Broju koji se ni iskreno ni analitički ne prikazuje u javnosti. Pri tome kvantiteta nije bitna koliko kvaliteta, jer valja naglasiti da u inozemstvo odlaze samo oni mladi liječnici koji svojim radom mogu konkurirati na tržištu znanja. Napustiti domovinu nije nagla i nepromišljena odluka. Ona se donosi nakon pomnog razmišljanja, razgovora i dogovora u obitelji, zbrajaju se detaljno svi plusevi i minusi. Razmišlja se o budućnosti svoje djece, njihovu školovanju i privikavanju na strani jezik i nove prijatelje.
Mukotrpno školovanje
Uvjerio sam se razgovarajući s mladim liječnicima da njihov temeljni razlog napuštanja Hrvatske nije veća plaća. Plaće su u Njemačkoj, Engleskoj, Škotskoj, Irskoj, Norveškoj i Austriji bitno veće, ali istinski razlog krije se u nečem javnosti nikad spomenutom. Liječnik specijalist, nakon što je diplomirao na medicinskom fakultetu, školuje se još pet-šest godina te je potrebno daljnjih pet godina kako bi u svojoj specijalizaciji stekao dodatne finese u vještinama i znanju i postao konkurentan na tržištu znanja. Ako nakon ovako mukotrpnog školovanja onemogućite mladom doktoru rad i napredovanje u struci, naći će se u slijepoj ulici ne samo svog života već i budućnosti svoje obitelji. Niz pojava u našem društvu pokazuje da je kvalitetan rad u javnim ustanovama gotovo nepoželjno društveno ponašanje.
Oblikovali smo društvo u kojem je kult rada izgubljen. Radili 300 ili tri operacije godišnje, prihodi će vam biti jednaki. Nije drukčije ni s dijagnostičkim postupcima, a procjena kvalitete obavljenog terapijskog postupka ne postoji. Plaća liječnika koji radi u ustanovi koja obavlja dijagnostiku ili terapiju koje druge ustanove ne mogu obaviti ne razlikuje se, naprotiv, čak su i manje zbog većih prireza. Jedan od mojih kolega vrhunskih liječnika obavlja terapijski postupak jedinstven u Hrvatskoj. Trideset posto pacijenata dolazi iz inozemstva na taj postupak i plaćaju ga bolnici, no on to na svojoj plaći ne vidi.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Skupa dijagnostika ili terapijski postupak nije poželjan onima odgovornim za ekonomiju te se na licemjeran način provodi restrikcija jer se ne može organizirati rad u operacijskim dvoranama ili se limitima administrativno smanjuju troškovi. Uvođenje novih terapijskih postupaka gotovo je nemoguće jer dodatno troše novac namijenjen plaćama djelatnicima HZZO-a. Ekonomisti i pravnici biraju tko će se od liječnika zaposliti u bolnici, a toga nije bilo ni u vrijeme socijalizma.
Nažalost, moram biti iskren, nerijetko su liječnici na funkcijama oni koji provode ovakvu politiku, pišu i govore o financijama nakon ovlaš završenog tečaja iz upravljanja, a ne žele vidjeti liječe li se bolesnici bolje nego jučer. Bolesnik odlazi u bolnicu da bi se liječio i izliječio, a ne da bi bio pokazatelj “pametne” uštede. Sjetimo se izjave bivšeg ministra zdravlja koji je uz pomoć “Francuza” izradio master plan za koji sam siguran da u Francuskoj ne bi prošao. Ponosno je izjavio kako je dokaz njegova kvalitetnog rada pohvala Svjetske banke. Logika takve izjave jednaka je onoj da mesna industrija pohvali društvo za zaštitu životinja. Ne analiziram može li se to ispraviti, a vjerujte, može, već navodim da u sadašnjim uvjetima mladi liječnici nemaju drugog izbora već otići iz Hrvatske dok mogu.
Sputani sustavom
Razmišljajući o ovom problemu navest ću primjer vrhunske karijere svog dragog učitelja, pokojnog prof. dr. sc. Ivana Jeličića. Profesor Jeličić dijelom se školovao u Švicarskoj. Asistirao je u Sveučilišnoj klinici u Zürichu profesoru Gaziju Yaşargilu, rođenom u Turskoj, koji je proglašen najboljim neurokirurgom svijeta druge polovine 20. stoljeća. Učio je od njega kako se operiraju aneurizme mozgovnih arterija s pomoću mikroskopa te je tu visokorizičnu operaciju uveo 1970-ih godina u Hrvatskoj. Prije njega bolesnici s takvim oštećenjem krvnih žila mozga umirali su i nije postojao način da im se pomogne. Zagreb je tada postao centar vaskularne neurokirurgije, zahtjevnih visokorizičnih neurokirurških operacija u tadašnjoj Jugoslaviji. U Zagrebu su se zahvaljujući njemu i njegovim učenicima neurokirurški bolesnici uspješno liječili. Profesora Jeličića, Hvaranina, dolazili su u Zagreb gledati i od njega učili mnogi vrhunski neurokirurzi iz Jugoslavije, ali i susjednih država. Rado je govorio o svojem školovanju u Zürichu, ali jednom sam ga upitao zašto nije ostao raditi u Švicarskoj, jer mu je bilo ponuđeno. Napominjem da su tadašnje plaće liječnika specijalista u Švicarskoj u odnosu na Socijalističku Hrvatsku bile deset i više puta veće. Nikada mi nije izravno odgovorio zašto nije prihvatio ovako primamljivu ponudu, ali mi je dao naznačiti da bi mu bilo teško živjeti u tuđini. Ovdje sam se rodio, školovao, ovdje žive moji, rođaci i prijatelji, i na kraju izrekao srž svog zadovoljstva što je ostao u Hrvatskoj: “Pa uveo sam mikroskop u neurokiruršku operacijsku dvoranu u Hrvatskoj. Bilo je teško, ali su mi ipak dopustili.”
Mnogi su liječnici i tada napuštali Socijalističku Hrvatsku u kojoj je vladala krilatica “nemreš ti mene tak malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Ali taj i takav socijalizam nije tjerao toliko liječnika u tuđinu jer je ipak dopustio uvođenje novih terapijskih postupaka, makar to značilo dodatno “trošenje” novca u zdravstvu. Kult nerada današnjeg društva u Hrvatskoj temeljni je uzrok egzodusa kvalitetnih liječnika. Danas u javnim ustanovama postoji krilatica “a zašto bih radio kad sam zaposlen”. Ne veličam mračni socijalizam, već ne vidim kada će se započeti stvarati kult rada. Moj hrvatski narod bio je po radišnosti prepoznatljiv u Europi kroz povijest, a danas, sputan neodgovornim sustavom, ne može doći do izražaja.
Ovo pišem ne samo zbog mladih liječnika već i mladih inženjera, biologa, matematičara, fizičara, medicinskih sestara i bolničara te zbog mnogih koji, nažalost, žele napustiti našu domovinu, a koji su potrebni Hrvatskoj danas i sutra. Svi ti mladi stručni ljudi mogu naći posao u razvijenom svijetu osim političara i još nekih stručnjaka društvenih znanosti koji danomice sole našu pamet, a svoju ne mogu nikom razumnom prodati.
Svi ti mladi stručni ljudi mogu naći posao u razvijenom svijetu osim političara i još nekih stručnjaka društvenih znanosti koji danomice sole našu pamet, a svoju ne mogu nikom razumnom prodati. ........ sve je rečeno u toj zadnjoj rečenici. dokk se ne dogodi da ljudi shvate da ne trebaju oni odlaziti nego ovi zbog kojih odlaze neće se ništa promijeniti.