Njegov nauk već se godinama izučava na američkom vojnom učilištu West Point, gdje generacije kadeta slušaju o junaštvu dečka s Trpinjske koji je, premda nikada prije nije rukovao “osom”, uništio 14 tenkova. Netko bi, ali Marko Babić time se nikada nije hvalio.
Odbio Tuđmana i Mesića
Ali danas, točno sedam godina otkako Marka više nema, čine to svi oni koji su imali čast s njime ratovati.
– Rijetki su ljudi koji imaju takvu karizmu. Viđali smo borce, ali ne tako često vođe. Marko je pred tenkove stao svim srcem, bez zadrške – prisjeća se suborac Tomislav Pavković.
Nakon pokolja 12 redarstvenika u Borovu Selu upravo je Marko poveo ekipu u obranu svoje ulice, a nakon pogibije Blage Zadre i u obranu svoga grada. Kada je 1997. umirovljen, odbio je predsjedničku mirovinu govoreći da je ratovao samo za slobodnu Hrvatsku. Tim je argumentom odbio dvojicu predsjednika, Tuđmana i Mesića, koji su željeli honorirati njegove zasluge u Domovinskom ratu.
Njegova misija, međutim, bila je nešto drugo: pronošenje istine o Vukovaru, stoga se zdušno angažirao na produkciji dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara”, gdje se pokazao kao jedan od rijetkih koji je mogao okupiti čak 300 vukovarskih branitelja i zabilježiti istinska svjedočanstva.
Nažalost, nije dočekao emitiranje prvih epizoda serijala: početkom ljeta 2007. pozlilo mu je na sprovodu suborca. Umro je od moždanog udara u zagrebačkoj bolnici Rebro, u dobi od samo 42 godine, pa nikada nije dočekao da vidi sina Marka kako odrasta.
Sedam godina nakon njegove prerane smrti nijedna ustanova u Vukovaru, nijedna ulica danas ne nosi njegovo ime. Moglo se čuti da će posmrtno dobiti čin generala, no to se još nije dogodilo. Zato ga se sjećaju branitelji iz cijele Hrvatske svakog srpnja dok igraju malonogometni turnir njemu u čast.
– Ove se godine održava sedmi put, pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja i Grada Vukovara, a posvetili smo ga mladima. Središnji događaj bit će u subotu, kada u 10 sati krećemo s polaganjem vijenaca i misom, nastavljamo skupom sjećanja kod tenka na Trpinjskoj cesti, a u 18 sati igraju se finalne utakmice. Ovaj memorijal bit će, kao i svi prethodni, iznimno posjećen, a stižu nam branitelji i gosti iz Imotskog, Splita, Varaždina, Čakovca, Zagreba i iz cijele zemlje – najavljuje Stipe Majić Pipe, Babićev suborac i prijatelj.
Baza u Mustangu
Jedan je od onih koji ne čekaju obljetnice da bi se sjetili Marka Babića, kojemu svaki dan nazdravljaju u kultnom Mustangu na Trpinjskoj cesti. Taj kafić bio je njegova baza, mjesto na kojem ga je svatko mogao pronaći, a oni koji su ga dobro poznavali kunu se da ovamo i danas zaluta visoka prilika crne razbarušene kose s cigaretom u kutu usana, pa im mangupski namigne s vrata.
Prerani odlazak jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, legendarnog Hrvatskog viteza Marka Babića najveći je gubitak za braniteljsku i svekoliku domoljubnu populaciju. Da je Marko živ, ne bi se neki, među kojima je i današnji ministar Fred Matić tako lako kitili lažnim perjem i lagali cijelu javnost da je taj isti Matić bio branitelj Trpinjske ceste. Sama činjenica da tog Matića nema niti u jednoj epizodi serijala koja govori i Markovim suborcima s Trpinjske ceste dovoljno govori sama za sebe. Isto tako, da je Marko živ malo teže bi tipovi poput Zorana Šprajca ili Hrvoja Zovka falsificirali istinu o Vukovaru. Zato mi ostali sudionici Domovinskog rata imamo zadaću naslijediti Markov put, činiti ono što je on činio, boriti se za istinu i na svakom koraku razobličavati tipove poput Hrvoja Zovka ili Freda Matića koji nam na silu i pred našim očima žele uvaliti neku povijest kakva ona nije bila i kakva se nikad nije dogodila.