Uoči ljeta sveučilišni nastavnici – profesori, docenti, asistenti i predavači – doživjeli su još jedno poniženje. Kako je prestao vrijediti granski Temeljni kolektivni ugovor koji je uređivao njihova prava i obveze, među ostalim i mjesečnu naknadu troškova za prijevoz od doma do radnog mjesta, popularnu cipelarinu, na zaposlene u znanosti i visokom obrazovanju počeo se primjenjivati Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Prema čl. 67. st. 14. toga ugovora, mjesečna naknada za troškove prijevoza ne isplaćuje se tijekom godišnjih odmora, rodiljnih dopusta, bolovanja i ''kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao". Pozornost valja obratiti na citirani, jezično jezivo formuliran dio stavka. Na mojem je fakultetu provjeravanje dolazaka na posao povjereno portirima. Oni su dužni pažljivo bilježiti dolazak svakog nastavnika na fakultet i na kraju mjeseca dostaviti svoje zabilježbe mjerodavnima tijelima kako bi se na temelju njih svakome isplatila, umanjila ili uskratila mjesečna naknada za troškove prijevoza. Da bi nastavnik imao pravo na puni iznos mjesečne naknade od 360 kuna ako koristi javni mjesni promet ili 270 kuna ako se vozi vlastitim automobilom, mora doći na fakultet najmanje tri puta tjedno, odnosno ne smiju proći tri uzastopna dana da ne dođe na fakultet. U praksi to znači, primjerice, da će naknada biti isplaćena ako dođe na fakultet ponedjeljkom, srijedom i petkom, ali ne i ako ga pohodi ponedjeljkom, utorkom i subotom.
Kako mnogi nisu znali za najnoviju mjeru, neugodno su se iznenadili kada su na svibanjskima platnim listićima vidjeli da im je cipelarina znatno smanjena ili gotovo posve uskraćena. Jedan je mladi asistent s moga fakulteta dobio naknadu od 12, a jedna asistentica od 19 kuna. Oboje tvrde da su dolazili na fakultet više puta tjedno, ali se nisu prijavljivali na porti. Na mome fakultetu nastava se, inače, izvodi u dvije zgrade, a u jednoj od njih nema nikakve porte i nikakvih portira. Stvar je toliko bizarna i ujedno toliko ponižavajuća da je o njoj teško i žalosno govoriti. Bit problema nije uopće u tristotinjak kuna koje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izdvajalo za naknadu troškova mjesečnog prijevoza sveučilišnih nastavnika koji stanuju najmanje dva kilometra od ustanove u kojoj rade, nego u shvaćanju posla sveučilišnih nastavnika i prirode samog sveučilišta, kao i u skandaloznom nepoznavanju stanja u sektoru visokog obrazovanja i znanosti.
Posao sveučilišnih nastavnika sastoji se od dva nerazdvojna dijela: znanstveno-istraživačkoga i nastavnog rada. Prvi jest – ili bi trebao biti – pretpostavka drugoga: načelno je nezamislivo da netko drži nastavu na sveučilištu a da ništa ne istražuje, proučava i objavljuje radove o tome. U Hrvatskoj je to, doduše, desetljećima bilo moguće, a novim Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji je donesen u mandatu bivšeg ministra Željka Jovanovića, ta je pogubna praksa postala normom. Prema tom zakonu, sveučilišni nastavnici mogu birati žele li napredovati u zvanja viša od docentskoga ili im je baš dobro u tom zvanju pa, kada ga jednom steknu, mogu mirno čekati mirovinu ne baveći se godinama i desetljećima istraživačkim radom. Ne želim biti maliciozna, ali pitam se ne odgovara li ta zakonska norma i bivšem ministru koji je, kako je nedavno javnost saznala, i docent na osječkom sveučilištu. Nema nikakve sumnje da će tu mogućnosti koristiti mnogi te se ozakonjenje kategorije vječnog docenta slobodno može nazvati smrtnim udarcem hrvatskim sveučilištima i znanosti uopće. Pretpostavimo ipak kako najveći broj sveučilišnih nastavnika smatra da je sastavni dio njihova posla znanstveno-istraživački rad. Vjerojatno bi bilo staromodno kazati da su upravo znanstvena istraživanja prava strast i „misija" mnogih sveučilišnih nastavnika.
Gdje oni istražuju? Na fakultetima prirodnih i tehničkih znanosti zacijelo velik dio znanstveno-istraživačkog posla obavljaju u laboratorijima koji su smješteni u ustanovama u kojima i predaju. No na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti taj se dio posla uglavnom obavlja izvan fakulteta: u domaćima i stranim arhivima, sveučilišnima i drugim knjižnicama i – doma. Domovi – kuće i stanovi – društvenih znanstvenika ujedno su i njihovi radni kabineti. Nije to posljedica komocije, želje da se čita i piše u kućnim papučama i pidžami, nego izraz nužnosti. Vlastiti dom jedino je mjesto na kojem se može mirno i sabrano raditi jer na mnogim fakultetima ne postoje uvjeti za istraživački rad.
Stvarnost, naime, ima malo veze sa stalnima i optužujućim javnim bajanjima o „udobnim kabinetima", o „miru i tišini kabinetskih soba", o „kabinetskima kulama bjelokosnima" u kojima profesori rade i još više dangube na račun poreznih obveznika. Na Fakultetu političkih znanosti radim više od tri desetljeća i prošla sam sve statuse: od asistentice do profesorice u trajnom zvanju. Nikad u tome dugom razdoblju nisam imala svoj radni kabinet. Nikad nisam dijelila kabinet samo s jednim kolegom ili kolegicom. Nikad nisam dijelila kabinet ni s još dvoje kolega ili kolegica. U najgorem razdoblju bila sam u kabinetu sa 12 drugih nastavnika, od znanstvenih novaka do redovnih profesora, a u najboljem razdoblju kabinet sam dijelila sa „samo" troje kolega. Poput kakvih turističkih tvrtki koje prodaju „time share" u apartmanima na Bahamima, mi smo dijelili pravo na kabinet prema danima i dijelovima dana. Ja sam, primjerice, imala pravo biti sama u kabinetu cijeli petak i utorkom prijepodne. Ako mi je trebao još koji termin, morala sam ga tražiti od drugih kolega ili gotovo krišom ulaziti u kabinet dok oni drže predavanja u drugoj prostoriji.
Nema ni drugih mjesta za rad. Fakultetska knjižnica nema poseban odjel za nastavnike, a donedavno nije imala ni prostor za rad studenata. I što će mi uopće knjižnica? Naše knjižnice imaju jedva toliko novca da nabave koji primjerak temeljne ispitne i seminarske literature za studente, a svaki nastavnik sam kupuje specijaliziranu stranu literaturu koja mu je potrebna za znanstveno-istraživački rad. Ne posuđuju nastavnici knjige iz knjižnica, nego knjižnice „posuđuju" knjige od nastavnika, to jest nastavnici ih poklanjaju knjižnicama. Osim toga, knjige iz svojih privatnih kućnih biblioteka donose i posuđuju studentima poslijediplomskih, diplomskih, pa čak i preddiplomskih studija kako bi stekli uvid u najnoviju svjetsku znanstvenu literaturu i studirali u skladu s njom. Poderala sam i pohabala desetke torba godinama noseći vlastite knjige na fakultet i vraćajući ih doma.
Što bih, prema tome, trebala raditi svaki dan na fakultetu i zašto bih dolazila ako nemam nastavnih obveza? Gdje bih trebala biti kada dođem na fakultet? Na stepenicama u hodniku? U dvorištu? Zar bih trebala doći samo zato da portiri zabilježe da sam se pojavila i potom odmah otići doma jer mi nemamo ni fakultetski kafić, ni studentsku menzu, a o profesorskom klubu da se i ne govori? Uvjerena sam da stanje na Fakultetu političkih znanosti nije iznimka, ali se nadam da nije ni pravilo na hrvatskim sveučilištima. Zna li Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta za te činjenice? Ako zna, onda valjda shvaća koliko je najnoviji postupak prema sveučilišnim nastavnicima neopravdan i bezobrazan. Ako ne zna, onda su stvari još gore.
I dok sveučilišna i znanstvena zajednica grca u problemima – a opisani slučaj samo je jedan njihov periferan izdanak – novi rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras zaokupljen je promicanjem biblijskih vrijednosti na sveučilištu, a novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar planira posjet kardinalu Josipu Bozaniću i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije Želimiru Puljiću kako bi s njima raspravljao o kurikulima zdravstvenoga odgoja i građanskog obrazovanja u javnim školama kojima se Katolička crkva protivi. Je li to na djelu nekakva tragikomedija, farsa, što li? Kako su ta dvojica znanstvenika i sveučilišnih profesora uspjela čim su izabrani na važne javne položaje, odmah i bez zadrške, uskočiti u naše iskopane ideološke rovove, još ih malo produbiti i zakopati se u njih?
Koga je uopće briga što je novi rektor zagrebačkog sveučilišta pripadnik i čelnik neke sektaške katoličke crkve i što misli o biblijskim vrijednostima? Nije izabran za to da na zagrebačkom sveučilištu širi temeljne vrijednosti Svetog pisma, nego da ga makar malo izvuče iz znanstvenoga, nastavnog, organizacijskog i financijskog bezdana u kojemu se nalazi. I kako je Mornaru palo na pamet da o nastavnim programima javnih škola u jednoj ustavno sekularnoj državi najprije zatraži mišljenja i naputke katoličkih kardinala i biskupa? Mornar može biti vjernik, može mu Katolička crkva biti vrhovni moralni autoritet, može silno poštovati Bozanića i Puljića, ali nema pravo osobni svjetonazor i vrijednosni sustav ugrađivati u obrazovnu i znanstvenu politiku jedne sekularne države i nametati ih cijelom građanstvu.
Milanović zbilja ne zna izabrati ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Najprije je odabrao Željka Jovanovića, koji se ponašao kao ideološki rotvajler u sektorima koji ne podnose tvrdu ideologizaciju i kojima se ona, kad god se događala, uvijek obijala o glavu. Sada je odabrao političkog amatera koji potječe iz visokoobrazovnoga i znanstvenog sektora i poznaje ga iznutra, ali očito ne zna ništa o politici pa se u njoj doima kao Alisa u zemlji čudesa. A možda Boras i Mornar, na kraju krajeva, imaju pravo. Možda hrvatskoj znanosti i obrazovanju može pomoći samo Bog. I to ne preko svojih posrednika na Zemlji.
Pothitno lustracija, kako ubuduće ne bi morali čitati ovakve članke.