Očekivalo se da će gledanost nedavno započetoga HRT-ova serijala Crno-bijeli svijet biti vrlo velika. S jedne strane zbog toga što ga gledaju stariji koji su u vrijeme između osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se radnja događa, bili mladi, a sada se nostalgično sjećaju svoje mladosti. S druge strane pak, Crno-bijeli svijet gledaju i njihovi sinovi i kćeri kojima se to razdoblje zbog privlačne i dopadljive glazbe čini posebnim i romantičnim.
No to vrijeme ipak nije bilo vrijeme neke osobite romantike. Premda mnogim mladima možda tako izgleda, glazba tzv. novog vala nije sveobuhvatna metafora toga vremena. Ispred kultne Zvečke, u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, sastajali su se mladi koji će kasnije postati poznati protagonisti rock-generacije. Nekada se to ulično okupljanje činilo kao skupljanje besposlenih i dokonih, kao obično gradsko zgubidanjenje. Danas se nostalgičnima i mladima čini kao neka prohujala idila. Ipak, to već uvelike romansirano vrijeme nije bilo baš tako idilično. Dok su se "neprilagođeni" okupljali na pola puta između Blata i Kavkaza, a "šminkeri" hrlili u Saloon, milicajci su ljude hapsili zbog verbalnoga delikta. Zatvaralo ih se ako su bilo što zucnuli protiv komunističkoga poretka, nedodirljivoga Tita i kulta njegove ličnosti. Dok su mladi rokeri ispred Zvečke bezbrižno pijuckali svoj espresso, komunistički zatvori su bili puni onih koje komunistički režim nije trpio. Vlast je društvo podijelila na crne i bijele. Pjesma Prljavoga kazališta i glas Davorina Bogovića iz 1980. nije zapravo bio ni anticipacija ni kritika toga vremena. Bila je to obična neutralna pjesmica po kojoj je i HRT-ov serijal dobio ime i hinjenu neutralnost te Bogovićeve pjesme. Ovaj će serijal sigurno i marketinški koristiti tu isforsiranu neutralnost.
Zagrebački novi val bio je muzički kreativan, ali nije bio ideološki subverzivan. Možda se i podsvjesno vodilo računa da se ne prijeđe razina dopuštene kritičnosti. Pjesme su bile dopadljive, no ne i protivne vladajućoj ideologiji. Od zagrebačkih grupa najsubverzivnije je izgledala Azra. Ipak, ni ona ni njezin lider Branimir Johnny Štulić nisu izlazili izvan okvira dopuštenog. Štulićevi su politički aksiomi bili ne samo jugoslavensko rokersko bratstvo nego i "proleteri mladih". Azra je samo išla do krajnjeg ruba politički dopuštenoga, ali ga nije prelazila. Da ga je prelazila, bila bi zabranjena, barem preko tadašnjega "poreza na šund". Svi su drugi mahom pjevali o nesretnim ljubavima i drugim neutralnijim temama. Na jugoslavenskoj rock-sceni izuzetak je jedino bila beogradska Riblja čorba.
Bora Đorđević i njegova Riblja čorba bili su politički žestoki i izravni. "Seljačina iz Čačka" nije se ustručavao "prašiti" čak ni po "najvećem sinu naših naroda i narodnosti". Riblja čorba je u popularnoj muzici radila ono što je u filmu radio beogradski crni val predvođen Živojinom Pavlovićem, Aleksandrom Petrovićem i Dušanom Makavejevim. Kao i oni, i Bora Đorđević bio je radikalni kritičar društva, političkoga režima i njegove ideologije.
U usporedbi sa zagrebačkim rokerima, on je bio žestok i opor kao čačanska prepečenica spram mlake zagrebačke "žuje". U to vrijeme titoizma u Beogradu se slobodnije mislilo i pisalo nego u Zagrebu. U Hrvatskoj su ljudi zbog neslaganja s komunističkom vlašću suđeni na montiranim političkim procesima i slani na robiju. Na ideološkoj-teorijskoj je razini dominirao zagrebački Praxis. Teoretičari okupljeni oko toga filozofskog časopisa imali su monopol na tumačenje društvene i političke stvarnosti. To i ne bi bilo tako apsurdno da praksisovci nisu bili još ljeviji od Partije, da nisu bili zadrti marksisti. Bilo je to i vrijeme Bijele knjige tadašnjega ideološkog žreca Stipe Šuvara. Ta je njegova ideološka bilježnica bila indeks politički nepoćudnih, ateistički Malleus maleficarum. U oskudici kave, deterdženta i benzina (vozilo se par-nepar) u Jugoslaviji je jedino bilo viška politike i ideologije. Novi je val u zatvorenome društvu zapravo bio ventil i odušak zagušljivoga sistema.
Televizijski "crno-bijeli svijet" zapravo je u vrijeme između 1980. i 1990. bio siv i politički sumoran. To se titoističko vrijeme, usprkos svoj nostalgiji, ipak ne može zamijeniti milozvučnom idilom novoga vala.
>>Instant-revolt gledatelja koji su imali prevelika očekivanja
>>Ivan Ožegović: Bogović mi je otkrio sve pozadinske priče iz 80-ih
navijači Dinama i Zvezde prolaze jedni pored drugih a da se skoro i neprimjećuju,hahahahahahaha, ova serija je vrh vrhova u glupostima