Tko zna o čemu je razmišljao Zdravko Mustač, bivši šef zloglasne jugoslavenske Udbe, kada je prije nekoliko dana zamišljen i usporena koraka izlazio iz varaždinske sudnice. Iskusnom obavještajcu i, kažu, vrsnom analitičaru bilo je jasno da se treba polako pakirati za odlazak u njemački zatvor. A čovjek nikada nije spreman na tamnicu koliko god ga njegov analitički um uvjeravao da je to neminovno. Mustaču može biti utjeha to što je nakon rušenja komunizma uživao četvrt stoljeća na slobodi. Njegov kolega po zanatu Markus Wolf, bivši šef još zloglasnijeg istočnonjemačkog Stasija, odmah je nakon njemačkog ujedinjenja procesuiran. Wolf nije izgubio samo društveni ugled i status nego je postao prezreni stasijevac. Nije mu preostalo ništa drugo nego da napiše svoju romansiranu biografiju “Čovjek bez lica” u kojoj se predstavlja kao komunistički James Bond. Treba li reći da je svojedobno Wolf bio na promociji svoje knjige u Zagrebu te da su ga njegovi istomišljenici dočekali kao filmsku zvijezdu.
Zdravko Mustač ima drugačiju sudbinu i od još jednog komunističkog obavještajca. Riječ je o Josipu Perkoviću kojemu je, dok su gradili karijere, uglavnom bio šef. Sve što se događalo u vezi izručenja Perkovića imalo je status prvorazredne senzacije, dok se “odlazak na službeni put” Zdravka Mustača odvija gotovo nezapaženo. Vrlo važna i pravedna odluka suda u Varaždinu polako odlazi u zaborav. O Mustaču se uopće više ne piše i govori. Možda i ne treba, ali zato svakako treba nešto reći o službenoj hrvatskoj politici, državnom odvjetništvu i dijelu sudstva. Njima je bilo zajedničko da su se do posljednjeg atoma snage borili da prvo Perković, a sada i Mustač, ne budu izručeni Njemačkoj.
Premijer Zoran Milanović vjerojatno se više ne želi niti prisjetiti naivnog sukoba s Njemačkom. Nikada nije jasno naveo svoje motive koji u ovome slučaju i nisu presudni. Zabrinjava što je mogao i pomisliti da će Njemačka odustati od svojih zahtjeva. Svjedočimo da i moćni Vladimir Putin pokušava udobrovoljiti Angelu Merkel tako što joj osobno javlja da je s rusko-ukrajinske granice pomaknuo neke vojnike. Milanović je nepotrebno ušao u konflikt koji još uvijek nije do kraja izgrađen. Neki analitičari tvrde da je takva sugestija došla iz Londona koji nerado gleda na njemačko vodstvo u EU. Moguće je da je i bilo i takvih sugestija, ali je pravo pitanje zašto je Milanović pristao na takav diplomatski vez. Iako premijer ima solidno diplomatsko iskustvo, siguran sam da ne bi obranio diplomski rad na temi o međunarodnim odnosima niti na nekom neuglednom balkanskom sveučilištu pa da mu je mentor i notorni Milijan Brkić Vaso.
Drugi veliki gubitnik ove sage o izručenju svakako je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić. Kada je došlo do postupka za izručenje Perkovića i Mustača, stekao sam dojam da Bajić radi sve da ih zadrži u Hrvatskoj. Mustač ne bi bio izručen da se obitelj pokojnog Đurekovića nije žalila. Možda se želio dodvoriti izvršnoj vlasti koja se javno protivila izručenju? Na kraju se nisu uspjeli izvući Perković i Mustač, a Bajić nije dobio još jedan mandat. Jednostavno se malo prekombinirao.
Nakon izručenja Perkovića i Mustača, tek smo na početku posla. Ali opet je negdje zapelo. Umjesto da se otvori rasprava o Udbinim zločinima i njezinim još uvijek otrovnim i opasnim pipcima, zavladala je znakovita hrvatska šutnja.
>>Sud odlučio: Izručite Zdravka Mustača Njemačkoj!
zoran milanović je u ove 2,5 godine mandata napravio neizmjeran broj pogrešaka, krivih poteza, da nije niti čudo što nam je država na koljenima, on je najgori predsjednik najgore hrvatske vlade!