Sva relevantna istraživanja javnog mnijenja ukazuju na to da na prijevremenim parlamentarnim izborima nijedna stranka ili koalicija neće odnijeti uvjerljivu pobjedu koja bi garantirala lako sastavljanje parlamentarne većine i formiranje Vlade. Konačan ishod rujanskih izbora neće odlučiti samo birači nego – možda i presudno – šefovi dviju najvećih stranaka. Točnije, koalicijski potencijal i pregovaračko umijeće Zorana Milanovića, odnosno Andreja Plenkovića.
Razumno je pretpostaviti da će Narodna koalicija na izborima osvojiti više saborskih mandata od HDZ-a i njegovih partnera, baš kao i da Milanović ipak neće imati dovoljan broj ruku u Saboru pa da uz podršku IDS-a, osam manjinskih zastupnika i eventualno još ponekog zastupnika (Radimira Čačića, možda i HDSSB-ovaca) formira Vladu. Bez podrške Mosta, gotovo je sigurno, nitko nakon izbora neće moći sastaviti parlamentarnu većinu, a potom i Vladu.
Pozornom promatraču zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni sve je teže zamisliti Vladu koju će činiti stranke Narodne koalicije i Mosta nakon neuspješno zaključenih pregovora Bože Petrova i Zorana Milanovića. Jezgra Mosta koju čini trojac Božo Petrov, Nikola Grmoja i Ivica Relković, sada je to vidljivo i najširem krugu birača, konzervativna je, iznimno sklona Katoličkoj crkvi i svjetonazorski jako bliska HDZ-u. Jednostavno je teško zamisliti da bi se oni na koncu dogovorili sa SDP-om i Milanovićem.
Veći problem od toga tko bi bio premijer bila bi podjela resora između dvije stranke
Stoga je lakše zamisliti formiranje još jedne koalicijske vlade HDZ-a i Mosta, koju će stiskom ruku amenovati lider Mosta Božo Petrov i friški predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Trenutačno se pakt Petrov-Plenković čini najizglednijim ishodom poslijeizbornih pregovora.
Rotirajući premijer
Međutim, preduvjeti za to su da HDZ ne izgubi izbore od Narodne koalicije s razlikom većom od šest-sedam mandata, da Most osvoji najmanje deset do 12 mandata te da Plenković na kraju krajeva uspije zatvoriti sve samo ne jednostavne postizborne pregovore s Mostom.
Ako pregovori puknu, Hrvatsku čeka ili velika koalicija (Vlada koju bi složili SDP i HDZ) ili još jedni izbori nakon kojih bi pitanje formiranja velike koalicije bilo još aktualnije. Politički analitičar Žarko Puhovski veliku koaliciju između SDP-a i HDZ-a vidi kao moguće rješenje političke pat-situacije. Ali ne nakon rujanskih izbora, nego tek u slučaju da poslijeizborni pregovori ne uspiju i birači ponovno moraju izaći na birališta u proljeće 2017. godine. Nakon tih izbora velika koalicija, smatra Puhovski, bila bi moguće rješenje.
Bez obzira na to što je jasno da je Most bliži HDZ-u i da je Petrov puno skloniji dogovoriti se sa Plenkovićem nego s Milanovićem, Puhovski daje 40 posto šanse tome da nakon rujanskih izbora nitko, pa ni HDZ s Mostom, ne uspije sastaviti Vladu. U tom slučaju još jedni izvanredni parlamentarni izbori bili bi održani vjerojatno u proljeću iduće godine, a pritisak javnosti za stvaranje velike koalicije bio bi veći nego ikada prije.
– U slučaju još jednih izvanrednih izbora vodila bi se drukčija kampanja, a Andrej Plenković i Zoran Milanović vodili bi kampanju u kojoj se HDZ i SDP međusobno ne bi puno napadali – govori Puhovski.
A tko bi bio predsjednik takve Vlade?
– Onaj tko bi na tim izborima osvojio više mandata. Recimo, Milanović bi bio premijer, a Plenković ministar vanjskih poslova – kaže politički analitičar Žarko Puhovski. S obzirom na veliki pritisak vanjskog duga i nezahvalnu ekonomsku situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi, o potrebi formiranja velike koalicije pisao je politički analitičar Slaven Letica još u lipnju ove godine. Letica je takvu hipotetsku vladu nazvao Vladom razvojnog zajedništva.
– Sve ide u tom pravcu. Nakon izbora bit će gotovo ista konstelacija snaga kao i poslije lanjskih izbora, jer će relativni pobjednik, bio to HDZ ili SDP, pobijediti sa samo nekoliko mandata razlike – smatra Slaven Letica samo dva tjedna prije izvanrednih izbora koji će se održati u nedjelju 11. rujna.
I Puhovski i Letica naglašavaju kako bi u slučaju formiranja velike koalicije hrvatski parlamentarizam de facto bio suspendiran na neko vrijeme. Stoga Letica tvrdi kako bi takva Vlada morala imati “razumni rok” trajanja, a najviše jedan puni mandat, odnosno četiri godine.
– Formiranju velike koalicije bili bi skloni i investitori i centri financijske moći i Europska unija ako bi program i ciljevi bili jasno definirani. Kao i rok trajanja, s obzirom na to da bi takva Vlada vladala praktički bez ikakve saborske oporbe – smatra Slaven Letica. Rješenje mogućeg prijepora – odabira premijera zajedničke Vlade HDZ-a i SDP-a – Letica vidi u tome da predsjednik Vlade postane čelnik stranke koja osvoji više saborskih mandata na izborima ili u “podjeli mandata”. Dvije godine bi na čelu zajedničke Vlade bio Milanović, a dvije Plenković. Moguće je čak da se njih dvojica u tom slučaju i ne bi previše jako “tukli” za pravo prvenstva.
– U prve dvije godine Vlada velike koalicije donosila bi teške odluke, a onaj tko bi u tom vremenu bio premijer gubio bi popularnost u javnosti. Baš kao i stranka kojoj je na čelu – kaže Letica.
Hoće li uopće biti potrebe i volje za formiranjem velike koalicije u dobroj mjeri ovisi i o rezultatu koji će Most ostvariti na rujanskim izborima. Ako podbace, tada s njima ni HDZ ni SDP neće moći formirati parlamentarnu većinu. A time posljedično raste šansa za dogovor HDZ-SDP. Oba analitičara predviđaju kako će Most ostvariti slabiji rezultat nego na lanjskim izborima. Žarko Puhovski smatra kako će Most osvojiti oko deset mandata, a slično razmišlja i Slaven Letica koji prognozira da će Most na ovim izborima osvojiti između osam i 12 mandata.
Velika koalicija SDP-a i HDZ-a moguća je, ali tek nakon još jednih izbora, koji bi bili održani u proljeće 2017. godine
– Moralni narcizam koji oni prakticiraju na izborima će biti kažnjen – tvrdi Letica.
Dojma smo kako bi u slučaju pregovora o sastavu Vlade velike koalicije HDZ-a i SDP-a veći problem od toga tko će biti premijer bila podjela resora između te dvije stranke, a još više kadroviranje ministara. Osim što bi SDP sigurno uložio veto na to da ministar kulture bude, recimo, Zlatko Hasanbegović, HDZ bi vjerojatno spustio rampu na vjerojatni Milanovićev prijedlog da Ranko Ostojić opet bude ministar unutarnjih poslova. Sličnih primjera ulaganja veta na pojedine kadrovske prijedloge bilo bi više od nekoliko.
Zato bi ta Vlada SDP-a i HDZ-a bila miks najjačih stranačkih ljudi jedne i druge stranke i kompromisnih rješenja. U tom smislu lako nam je zamisliti da bi Zdravka Marića za ministra financija podržao i SDP, a HDZ Orsata Miljenića za SDP-ova ministra unutarnjih poslova. HNS-ovu Anku Mrak-Taritaš sigurno bi za ministricu graditeljstva podržali i Zoran Milanović i Andrej Plenković jer u svojim strankama bolje od nje za tu poziciju jednostavno nemaju. Nije nam teško zamisliti da bi Anka Mrak-Taritaš mogla prihvatiti poziv u takvu Vladu, pa bila ona i jedina HNS-ovka u njoj. Slična je situacija i s predsjednikom HSS-a Krešom Beljakom koji bi mogao preuzeti političku odgovornost za SDP-u i HDZ-u vrlo nezgodan resor – Ministarstvo poljoprivrede.
Gužva u financijama
U Vladi koju bi formirale dvije najjače političke stranke ministarske pozicije dijelile bi se po dosta drukčijem ključu nego što bi to bilo da te stranke sastavljaju Vladu sa svojim tradicionalnim manjim partnerima. Sasvim je sigurno da bi od 20 ministarstava i jedan i druga stranka dobile točno po deset resora. Nadalje, pazilo bi se da cijela ekonomija ili represivni aparat ne pripadnu jednoj strani. Ako bi SDP dobio Ministarstvo unutarnjih poslova, HDZ bi dobio Ministarstvo obrane. Ako bi HDZ dobio Ministarstvo financija, gotovo je sigurno da bi SDP dobio Ministarstvo gospodarstva.
Posljedice takvih pogodbi i kompromisa Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića bila bi i iz današnje perspektive neka “nelogična“ kadrovska rješenja. Najviše takvih “nelogičnosti” bilo bi, sasvim sigurno, u gospodarskim i socijalnim resorima. Naime, nekoliko ljudi iz najbližeg Plenkovićeva kruga – Zdravko Marić, Tomislav Ćorić i Ivana Maletić – specijalizirani su za dosta slična područja, a ko za vraga u tom financijsko-gospodarskom području nalaze se i neki od najjačih Milanovićevih ljudi – Branko Grčić, Boris Lalovac, Siniša Hajdaš Dončić...
Jasno je dakle da bi neki od njih ili ispali iz kadrovske križaljke ili vodili ministarstvo koje im nije bilo prvi izbor.
Anka Mrak-Taritaš, Orsat Miljenić, Branko Grčić, Mirando Mrsić, Siniša Hajdaš Dončić, Peđa Grbin, Krešo Beljak, Arsen Bauk, Neven Budak, Mihael Zmajlović...pa ovo je za udžbenik iz parazitologije. To su Milanovićevi aduti? Ajmo iskreno, da imate privatnu firmu, bi li vam palo na pamet u istoj zaposliti ove likove? Mislim, halo? Miljenić, Bauk, pa ti likovi u četiri godine nisu radili ništa, osim što su dokazali da nam ministarstva koja su vodili uopće ne trebaju. Bauk, lik koji je u četiri godine donio jedan gay zakon, protuustavno postavljao ćirilične ploče i od jednog lažnog popisa birača napravio dva popisa i to je sve što je radio četiri godine, i Miljenić koji je u četiri godine jedino napravio lex Perković i to dva puta, halo! Da ne spominjem da je potpuno neopravdano ispušten akademik Gordan Č. Maras.