Do jučer se činilo da je Kosovo pitanje svih pitanja srpskog integracijskog procesa tako da je i posebno, 35. poglavlje pregovora s EU posvećeno odnosima s bivšom srpskom pokrajinom. Zapravo, bila bi riječ o modalitetima uzajamnog priznanja realnosti koju je i povjerenica Mogherini za nedavnog posjeta Prištini izrijekom definirala "dijalogom dvije suverene države". I dok Kosovo ne gubi ništa na težini i kompleksnosti, ruska intervencija na Ukrajinu otvorila je nova pitanja na globalnoj i regionalnoj razini o čemu će Beograd (neplanirano) morati zauzimati sve jasnije političke pozicije. Srbija nije najvažnija u obnovljenom nadmetanju Zapada i Istoka, ali će taj odnos, ne popravi li se, što zasad nije ni na horizontu, biti od najveće važnosti upravo za nju.
Današnji političari shvaćaju da se 1990. godine igrala velika utakmica čija pravila tada mnogi nisu htjeli ili znali razumjeti. Zato sada, barem načelno, ostavljaju dojam da ne žele ponoviti pogrešku. Međutim, to neće biti jednostavno. Rusija ne krije da su joj, u srazu sa Zapadom, važne ne samo Srbija, nego i druge zemlje ovog dijela Europe (od kojih Hrvatska graniči s trima). Srbija možda i više od drugih, ne samo zbog relativne veličine i položaja, već i zbog očite Putinove inspiracije slučajem Slobodana Miloševića, s kojim dijeli sličan razvojni put od komunista preko nacionalista do imperijalista. Oba su se uzdigla na sentimentu onih koji su žalili za nestankom propalih federacija.
Sva četiri jaka i politički vrlo različita postmiloševićevska igrača: Đinđić, Koštunica, Tadić i Vučić, definirali su članstvo u EU kao strateški cilj. I svatko od njih tražio je neki specifičan put kako ga ostvariti. Tek je Vučić, zbog dogovora s Prištinom, došao do statusa kandidata i nadao se brzom otvaranju pregovora. Međutim, ukrajinska kriza uvjerila je Zapad da Rusija vješto koristi propusnost njegovih strateških planova zastalih u prošlim vremenima. Već sada Putin je "uspio" SAD snažnije vratiti u Europu, a onda procesi, uključujući i one europskih integracija, dobivaju novu dimenziju. Državni tajnik Kerry nedvosmisleno Srbiju, ali i Kosovo, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Gruziju, Moldaviju i Pridnjestrovlje smješta na "vatrenu crtu" raznovrsnih ruskih operacija, dok kongresnici u Russian Agression Prevention Actu zahtijevaju jaču interakciju američkih oružanih snaga s vojskama tih zemalja. Politički, glavna je uloga prepuštena Bruxellesu, odnosno Berlinu koji nakon izjave kancelarke Merkel s kraja prošle godine o nedopustivim pritiscima Rusije na Srbiju i BiH jače ulazi na teren. U koordinaciji s Washingtonom nastoji se spriječiti Rusiju da financijsko-promidžbenim i drugim "panslavenskim" akcijama pridobije bilo koju zemlju za svoje interese. Energetska unija, kao brana ruskoj politici ucjena "hladnim zimama", otvara se i kandidatima, uključujući Srbiju. Međutim, to nije i neće biti igra u kojoj će Beograd, iako se tome nadao, naslijeđenim "refleksom nesvrstanosti" biti u mogućnosti izvlačiti koristi s obje strane. Pomicanje proslave borbe protiv fašizma da bi se poklopila s Putinovim posjetom, najviše srpsko odličje ruskom čelniku, niški koordinacijski centar nejasnih namjena te zajednička vojna vježba u blizini hrvatske (NATO) granice u aktualnom trenutku nose simboliku koju se ne može zanemariti. Stoga, Zapad želi biti na čistu koliko su njegove temeljne vrijednosti važne aktualnim srpskim političarima. Vučić je "prošao prvi simbolički test" i na dan koji Srbima budi sjećanja na 78-dnevno bombardiranje, u maniru jedine stvarne političke snage, naciji poručuje da, službeno, NATO više nije neprijatelj. Štoviše, ističe da je Srbija "naučila lekcije iz prošlosti". Međutim, to je samo početak jer pravi izazovi tek slijede. Srbija i NATO upravo su ovih dana usvojili individualni akcijski plan partnerstva koji je već izazvao lavine kritika. Iako se srpski političari jako trude upozoravati na to da se u formalnom statusu vojne neutralnosti države ništa nije promijenilo, izloženi su žestokoj paljbi da su Srbiju stavili na tračnice koje nepovratno vode u punopravno članstvo tog saveza. Reakcija zatečene javnosti posljedica je ambivalentnih poruka kojima je se permanentno informiralo o tome da su NATO i Europska unija dvije potpuno odvojene priče. Utoliko je razumljiva zbunjenost onih koji u dokumentu o odnosima s vojnim savezom u nevjerici iščitavaju ciljeve suradnje na koje se Srbija obvezala, a koji nemaju nikakve veze s vojskom. Primjerice, tu su odredbe o koordinaciji i komplementarnosti između akcijskog plana s NATO-om i procesa europskih integracija, dok su u političkom okviru suradnje sa Sjevernoatlantskim savezom svoje mjesto našle i pripreme za početak pregovora Srbije i EU te usklađivanje zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije. Formalno, prihvaćanje dokumenta kojim se podiže razina suradnje s vojne na političku dimenziju može se iščitati kao hvatanje snažnijeg kursa prema Zapadu. Ali, on će poslužiti i za stvarno mjerenje predanosti i političke volje Beograda na tom tragu. Kako se odnosi Zapad-Rusija u budućnosti budu dalje zaoštravali (jer stvari idu tim putem), komunikacija će bivati sve kompleksnija. Proruske snage u Srbiji, uz jaku podršku SPC-a i konzervativnih intelektualaca, koristit će ga za svoju agendu, iako je i njima jasno da je Putinova ideologija usko nacionalna, a vrijednosti koje zastupa nisu univerzalne i teško su prijemčive izvan ruskog kulturološkog konteksta. Unatoč tome, oni će vlast optuživati za "izdaju Kosova" čije je potpuno međunarodno priznanje de facto u rukama Moskve te "predaju zemlje u ruke NATO-okupatora". Težina odluka ostaje na Vučiću i umješnosti komunikatora koji će morati naći formulu te objasniti javnosti da, iako Srbija možda ne želi u NATO, ne može proći politika kojoj je cilj članstvo u EU, dok bi se istodobno Sjevernoatlantski savez tretiralo kao neprijatelja, a Rusiju kao velikog slavenskog brata i strateškog saveznika. EU i NATO i dalje su neraskidivi stupovi europske sigurnosti.
>> Vučić o Šešelju: Kada bih rekao što osjećam, pomislili bi da nisam u situaciji sakriti bijes
>> Dačić: Srbija nema namjeru postati članica NATO-a
bilo bi dobro da se vezete s rusijom kako bi mi mogli pocet gradit kineski zid