Često se čuje da bi trebalo ukinuti institut jednodnevne predizborne šutnje. Tvrdi se da je u suvremenome medijskom okružju nemoguće zaustaviti riječi i slike. Može zakon prisiliti tradicionalne medijske kuće da šute, ali su društvene mreže nezaustavljive. Premda je to točno, jednodnevna, makar i ograničena, predizborna šutnja blagotvorna je za teško narušeno političko zdravlje naroda. Obraniti velik javni prostor od zaglušujuće i zatupljujuće propagande i agitacije kandidata, stranaka i njihovih medijskih i društvenih pokrovitelja makar samo jedan dan prije izbora dio je dobre tradicije koje se ne bi smjelo olako odreći koliko god se činila staromodnom i nefunkcionalnom. Štoviše, izvrsno bi bilo kada bi se mogla ozakoniti i, recimo, sedmodnevna postizborna šutnja od koje bi profitirali i pobjednici i gubitnici izbora, a najviše građani i država.
Da postoji postizborna šutnja, predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović ne bi mogao u znanome retoričkom stilu, sažetu u pučkoj mudrosti „što na umu, to na drumu“, odmah izvrijeđati političku opoziciju, a posredno i sve one koji su glasovali za njezinu kandidatkinju. Milanović misli da je njegova najveća moralna i politička vrlina to što ne laže. Ostave li se postrance cinične rasprave o kontekstualnoj „funkcionalnosti“ laži u politici, u civiliziranom društvu s kodificiranim normama ponašanja nije moguće uvijek govoriti istinu. Kada bi svatko o svakome uvijek rekao ono što misli, društvo bi zapalo u neku vrstu hobsijanskoga verbalnog, a onda i nasilnog rata svih protiv sviju. Društva su stoljećima razvijala norme i kodekse pojedinačnoga i skupnog ponašanja kako bi umaknula takvu „prirodnom“ stanju. A Milanovićeva politička retorika upravo nas vraća u stanje verbalnog rata svih protiv sviju. To najprije produbljuje sukob dvaju historijski determiniranih političkih tabora koji nas sve više udaljava od tema i diskursa suvremene politike, a koji onda vodi i k obračunima unutar tabora, bilo zato što na drugoj strani više nema dostojna neprijatelja bilo zato što su neprijateljima postali oni koji nagrizaju taborsko jedinstvo. Nisu li virusi te političke kuge – kojoj pridonosi, kako je primijetila komunikologinja Marijana Grbeša u posljednjem broju „Političkih analiza“, i Milanovićev „korozivni cinizam“ – već zarazili i SDP koji erodira pod pritiskom takve politike i njezinih izbornih rezultata? Odluči li Josipović osnovati vlastitu stranku zato što je zaključio da ne vrijedi trošiti vrijeme i energiju u detroniziranje Milanovića u SDP-u, ta bi erozija mogla dobiti nov i nesaglediv zamah.
Neoprostiv istup S. P. Jakovine
Da postoji postizborna šutnja, možda bi se Sandra Petrović Jakovina za koji dan pribrala i ne bi javno istupila s vlastitim tumačenjem Ustava i izbornog zakona kojemu je cilj bio da učini ustavno upitnom pobjedu predsjedničke kandidatkinje protivničke stranke. Između dviju glavnih misaonih i praktičnih političkih – političkih, a ne matematičkih – škola o tome što učiniti s nevažećim glasovima, Hrvatska razložno primjenjuje onu koja polazi od toga da u utvrđivanju izbornih rezultata u obzir treba uzeti samo važeće glasačke listiće. Birači koji su nehotice ili hotimice ubacili u glasačke kutije nevažeće listiće – prvi zato što nisu znali propisno ispuniti glasački listić ili su pritom pogriješili nenamjerno, a drugi zato što su nepropisnim ispunjavanjem listića htjeli prosvjedovati protiv kandidata, izbora, politike ili cijeloga političkog sustava – nisu sudjelovali u izboru nego samo u glasovanju. Glasovati i birati dvije su različite kategorije: glasovati se može i kada se nema što ili koga birati, a birati glasovima može se samo onda kada se ima što ili koga birati i kada se doista biraju jedna od ponuđenih političkih opcija i njezin nositelj. Birači koji su ubacili nevažeće listiće u glasačke kutije jesu glasovali, ali nisu birali i nisu utjecali na izbor jednoga od dvoje ponuđenih kandidata. Najgore je od svega što je Jakovina svojim istupom potkopala praksu SDP-a da bezuvjetno priznaje rezultate demokratskih izbora i mirno odlazi s vlasti. Tako je postupio Ivica Račan nakon gubitka parlamentarnih izbora 1990. i 2003., kao i Ivo Josipović nakon gubitka predsjedničkih izbora. Sada je Jakovina unijela zrno sumnje u tu demokratsku praksu i to njezin čin čini neoprostivim. Sumnju je posijao i Milanović svojim odbijanjem da čestita izbornoj pobjednici, a što su mediji promaknuli u prvorazredan politički problem. Tako je Branko Nađvinski u emisiji „Hrvatska uživo“ ugostio Jadranku Kosor kako bi razglabali o toj premijerovoj nepristojnoj političkoj gesti. No nije li se upravo Kosor kao premijerka i predsjednica HDZ-a „proslavila“ time što u noći u kojoj su obznanjeni pobjednici parlamentarnih izbora 2011. nije čestitala ni Milanoviću ni SDP-ovoj koaliciji? Shvatljivo je da Kosor želi zaboraviti taj svoj postupak, ali bi novinari morali imati bolje političko pamćenje. Čini se da su samo naivci mogli pomisliti da je Nađvinski pozvao Kosor u emisiju upravo zato da je upita zašto ona nije odmah čestitala izbornim pobjednicima i koji to vrag tjera naše političare da se ponašaju nepristojno.
Predsjednica Republike Hrvatske ne bi se smjela osvrtati na one koji misle da su građani i građanke stanovnici i stanovnice gradova nasuprot seljacima i seljankama koji žive na selu
Da postoji postizborna šutnja, novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske nekako bi se smirila i brižljivo dozirala svoje javne istupe pa ne bi u samo tjedan dana nakon izbora izgovorila niz političkih besmislica koje dovode u pitanje njezinu političku pamet i sposobnosti. Kolindu Grabar-Kitarović pristaše su hvalile kao vrlo obrazovanu osobu koja govori nekoliko stranih jezika. No ona ima diplomu studija dvaju stranih jezika, a dva ili više stranih jezika znaju i mnogi hrvatski intelektualci, a sve više i studenti, koji su studirali ili studiraju fiziku, kemiju, medicinu, književnost, novinarstvo i druge struke pa im je znanje stranih jezika „dodatak“ profesionalnom obrazovanju. Uostalom, na predsjedničkim izborima ne bira se najbolji simultani prevoditelj ili prevoditeljica, nego najbolji političar ili političarka. Novoizabrana predsjednica države odmah je potvrdila da je za dobro bavljenje politikom važnije znati temeljne političke pojmove i demokratsku političku praksu nego više stranih jezika.
Poučak “političkih Francuza”
Sukladno pomno građenu izbornom imidžu „žene iz naroda“ koja zna musti krave i timariti konje, dakle baviti se tipičnima seoskim poslovima, Grabar-Kitarović javno je dovela u pitanje kodificirani način obraćanja političara javnosti riječima „građani i građanke“ jer, navodno, seljaci i seljanke tvrde da ih to diskriminira. Teško je povjerovati da je takvo što uopće podastrla javnosti. Predsjednica Republike Hrvatske ne bi se smjela osvrtati na one koji misle da su građani i građanke stanovnici i stanovnice gradova nasuprot seljacima i seljankama koji žive na selu. To nas vraća u srednjovjekovno staleško društvo u kojemu su građanski stalež doista činili stanovnici gradova, a seljački žitelji sela. U modernoj političkoj teoriji i praksi građanin je pak politički pojam par exellence. Građani su svi članovi neke političke zajednice neovisno o njihovima posebnim svojstvima – spolnoj, vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, socijalnoj i svakoj drugoj vrsti pripadnosti, uključujući pripadnost gradskoj ili seoskoj zajednici. Prema tome, i seljaci su građani. Da joj elementarni politički pojmovi poput naroda, nacije, građana i državljana nisu jasni, pokazala je i nazivajući Srbe u Hrvatskoj – Hrvatima. Negdje je, valjda, načula da su svi građani Hrvatske „politički Hrvati“ pa je skratila izvođenje te pravaške ideološke teze i Srbe jednostavno proglasila Hrvatima. Suvišno je govoriti o tome kakve to teške političke posljedice može imati u Hrvatskoj i izvan nje. Ne pomaže mnogo ni obranaško javno pozivanje na građanske nacije i građanski nacionalizam francuske vrste jer ovo nije Francuska. A kako vidimo, i Francuska ima sve više problema s održavanjem koncepta Alžiraca, Tunižana, Marokanaca i drugih kao „političkih Francuza“.
Nova predsjednica države ne razumije ni pojam kohabitacije te odatle proizlazi njezin borben stav prema aktualnoj Vladi. Kohabitacija je posebna politička konfiguracija odnosa koja je vezana za polupredsjednički sustav vlasti kakav je normiran u francuskoj Petoj Republici, a ne puko supostojanje različitih političkih opcija u različitim institucijama vlasti. Njegovo je bitno obilježje istodobna odgovornost vlade parlamentu i predsjedniku države. Kada predsjednik države i parlamentarna većina pripadaju istoj političkoj opciji, država je u stanju habitacije; kada pripadaju različitima političkim opcijama, država je u stanju kohabitacije. U Hrvatskoj ne postoji više polupredsjednički sustav pa nije moguće ni stanje kohabitacije. Ako novoizabrana predsjednica uporno inzistira na tome da smo ušli u stanje kohabitacije, razložno je pomisliti da ne zna što govori ili da sebi implicitno prisvaja ovlasti koje joj Ustav ne daje. Ni jedno ni drugo nije dobro. Nije dobro ni što je jednim prizemnim populističkim činom kakvo je „pismo o Šešelju“ uskočila u međunarodnu političku arenu kao izabrana, ali ne i inaugurirana predsjednica države te pokazala da nije bezuvjetno pripravna pridržavati se demokratske procedure.
Nova predsjednica države ima ozbiljne probleme i s razumijevanjem pluralističkog društva. Njemu prirođene političke razlike žele se supstituirati općim nacionalnim jedinstvom, a brojni institucionalizirani oblici tih razlika potisnuti nekakvom Nacionalnom frontom kao da smo u ratnom stanju. I zbilja, šest dana nakon izbora predsjednik HDZ-a, stranke iz koje dolazi nova predsjednica, proglasio je „rat za bolju Hrvatsku“. Na njegovoj strani fronte ima mjesta za sve koji pristaju na neotuđmanovsku platformu nacionalnog jedinstva. Na drugoj strani fronte nalaze se politički neprijatelji koji, kako Karamarko opetuje, „ne vole Hrvatsku“. Eto kako završavaju pozivi na okončanje podjela i uspostavu jedinstva. „Dosta je podjela“, isticala je Grabar-Kitarović u izbornoj kampanji te mnogi tvrde da joj je neiscrpan optimizam kojim je ponavljala tu političku parolu i donio pobjedu. Ne može pak biti „dosta podjela“ jer bez podjela nema političkog pluralizma. Dosta je arhaičnih i neproduktivnih ideoloških raskola, destruktivne ideološke retorike koja ih održava i produbljuje, a kojima je rodno mjesto upravo stranka iz koje dolazi nova predsjednica države.
S velikim gađenjem gledam sve te zlurade likove koji napadaju Kolindu Grabar Kitarović, da nema pojma, da ovakva ili onakva - jer protiv nje nemaju ništa, a da bi bilo efikasno! Još nije ni prisegnuta, a već je pikado meta za komitetlije, MI 6 i jugofilne kadrove svih fela... Tko izgubi, ima pravo da se ljuti!