Zbog prebukiranih vrtića svake godine na listama čekanja ostane čak 5000 djece predškolske dobi. Najteže je roditeljima s bebama jer su za njih u svim vrtićima u državi predviđena samo 202 mjesta, a i taj skromni broj raspoređen je samo na Zagreb, Rijeku, Osijek, Pulu i Split. U drugim gradovima uopće ne postoje ustanove kojima bi roditelji mogli povjeriti dijete mlađe od godinu dana.
Minimalno srednja škola
Rješenje za ovu situaciju moglo bi biti uređivanje sustava dadilja, odnosno donošenje Zakona o dadiljama. Ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić dovršila je nacrt toga zakona koji treba predstavljati izlaz roditeljima bez baka-servisa i bez pouzdanih znanica raspoloženih za čuvanje djece. Taj zakon mogao bi biti spas i ženama bez posla koje bi se rado prekvalificirale u ovo zanimanje te onima koje se čuvanjem djece bave na crno, a da mogu birati, izabrale bi taj isti posao uz mogućnost da im on bude temelj za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Zakonom će se propisati koji su uvjeti da netko postane dadilja, što predstavlja posao dadilje, o koliko se djece ona maksimalno može brinuti te koje materijalne standarde mora zadovoljavati. Tako dadilja mora imati minimalno završenu srednju školu općeg smjera (misli se na gimnaziju), ali usto i završen program edukacije koji je verificiralo Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta. Osim toga, mora imati liječničku potvrdu o psihofizičkoj sposobnosti za rad s djecom te potvrdu o nekažnjavanju za sebe osobno, ali i za punoljetne članove svoje obitelji. Da bi zadržala licenciju, dadilja će imati obvezu dodatnog stručnog usavršavanja na predavanjima i radionicama koje će organizirati i provoditi obiteljski centri ili druge obrazovne institucije. Najmanje će biti jedno usavršavanje godišnje.
Tečajevi za dadilje moraju trajati najmanje 560 sati, a od toga praktični dio mora sadržavati minimalno 250 sati, dok dio praktičnog rada mora obvezno obuhvaćati rad s djecom s teškoćama u razvoju. Ministrica Opačić kaže da se vodi računa o tome da se nipošto ne izjednačavaju dadilje koje su prošle tečaj s osobama koje su završile visoku ili višu školu za odgojitelja predškolske djece. Tako se za njih, ako se namjeravaju uključiti u dadilje, ne predviđa ova posebna edukacija. Opačić kaže da dadilje neće postati nelojalna konkurencija privatnim dječjim vrtićima pa će se stoga voditi briga o tome da se ograniči broj djece o kojoj se mogu brinuti dadilje. Tako bi se dadilja mogla brinuti o maksimalno šestero djece predškolske dobi, uključujući i vlastitu djecu. Mogla bi, uz ostalu djecu, brinuti se o najviše jednom djetetu koje nije navršilo godinu dana ili jednom djetetu s teškoćama u razvoju. Ne bi se dopustilo da u grupi istodobno bude dijete mlađe od godinu dana i dijete s teškoćama u razvoju. O tome što podrazumijeva dnevna briga o djeci zakon navodi da je to održavanje higijene, zdravlja i sigurnosti djeteta, njegova prehrana, odmor i igra, podržavanje osnovnih socijalnih vještina djeteta, pružanje prve pomoći do dolaska roditelja ili liječnika. Nadzor nad radom dadilja provodili bi obiteljski centri. Cijena njihova rada bila bi stvar slobodnog ugovaranja s roditeljima, a roditeljima bi se dio naknade sufinancirao kroz porezne olakšice ili putem jedinica lokalne samouprave.
Kontrola igraonica
Ministrica Opačić kaže da još nije odlučeno bi li se dadilje registrirale kao obrtnice, kao agencije ili tvrtke. Traži se model koji bi za njih, ali i za roditelje, bio najpovoljniji. Dodaje usto kako je vrlo izvjesno da će se u sklopu ovoga zakona regulirati i uvjeti koje moraju ispunjavati igraonice za djecu – od prostornih do osoba koje su u igraonici zadužene za brigu o djeci. Nevjerojatno je, no igraonice za djecu nisu definirane ni jednim zakonskim propisom.
kukuriku dolaze dadilje sa opankama