Osobe s invaliditetom često su u podređenom položaju u društvu, a situacija na tržištu rada posebno je loša. Najveći je problem u neznanju i predrasudama poslodavaca, ali i šire zajednice. Upravo je zato pokrenut društveno odgovorni projekt Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika, uz podršku Ministarstva rada i mirovinskog sustava, “Iskustvo zlata vrijedi 2014.” U toj se akciji, u suradnji s partnerima-poslodavcima, studentima s invaliditetom koji se prijave na natječaj omogućuje radna praksa s mogućnošću zapošljavanja. Na natječaj koji traje do sredine lipnja mogu se prijaviti svi redoviti studenti s invaliditetom, bez obzira na to što studiraju.
Da je radni odnos polje na kojem je u Hrvatskoj najmanje napravljeno kad je u pitanju njihova integracija, pokazuju i podaci Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Kako objašnjava Branka Meić, savjetnica pravobraniteljice, osobe s invaliditetom često se žale kako ih poslodavci ne žele zaposliti ili odbacuju njihove prijave smatrajući da one nisu sposobne izvršavati određene zadatke i/ili da bi njihovo zapošljavanje bilo preskupo.
– No, često u osnovi takva stava leže strah i neznanje te prisutnost stereotipa koji više naglašava invaliditet nego sposobnosti pojedinca. Uobičajeno su troškovi prilagodbi radnicima s invaliditetom minimalni, a u većini ih slučajeva i nije potrebno provesti. Štoviše, situacija je upravo obrnuta jer, kada ih se zaposli, osobe s invaliditetom pokazuju veći interes i motiviranost za poslove i imaju manju stopu bolovanja – ističe B. Meić.
Lani je putem Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposleno 1744 osoba s invaliditetom, što je 22,73 posto više nego u 2012. Prema posljednjim podacima, u evidenciji je HZZ-a 6789 nezaposlenih osoba s invaliditetom. U 2013. je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom isplatio 24,4 milijuna kuna poticaja za 408 poslodavaca i 1349 osoba s invaliditetom. No, podaci govore da je veći dio korišten na održavanje postojeće zaposlenosti osoba s invaliditetom, a ne na novo zapošljavanje.
Tomislav Bertović: Ovdje se ozbiljno radi, nema vremena za nekakvo sažalijevanje
Tomislav Bertović zaposlenik je hrvatskog McDonald’sa još od 1999., a u zadnje vrijeme voditelj je njihova restorana u zagrebačkom Arena centru. No, ono što ga razlikuje od većine kolega jest činjenica da je zadnjih godina osoba s invaliditetom. Bertović je, naime, 2008. obolio od zloćudnog tumora testisa i pri zračenju pretrpio oštećenje živaca leđne moždine, što je rezultiralo otežanim kretanjem. U početku se služio štakama, no zadnje je dvije godine u kolicima.
– Kao upravitelj restorana morao sam dio operativnih zaduženja prenijeti na kolege, ali mi je to omogućilo da se veći dio vremena usredotočim na organizaciju i unapređenje poslovnih procesa – kaže. Invaliditet ga ne ometa u svakodnevnoj komunikaciji sa zaposlenicima i nadređenima.
– Kada me ljudi tek upoznaju, katkad osjetim malu zadršku, ali te se barijere brzo prebrode i sa svim kolegama imam vrlo pozitivan, profesionalan pa i prijateljski odnos. Radimo ozbiljan posao i svi nosimo dio odgovornosti te nemamo vremena ni za sažalijevanje ni za podcjenjivanje – zaključuje Bertović.
Filip Jadrijev - pozitivac koji i drugima pomaže da u život unesu više aktivnosti
Zbog prirođene spine bifide Filip Jadrijev od rođenja je u invalidskim kolicima. Zaposlenik je zadarske podružnice tvrtke za proizvodnju i prodaju ortopedskih pomagala Otto Bock te kaže kako je u tome poslu njegov invaliditet prednost jer druge korisnike može iz prve ruke savjetovati o pojedinim pomagalima.
– Mislim da mi je pri odabiru poslodavac dao prednost i zato što sam vrlo aktivna i pozitivna osoba te svojim utjecajem mogu pomoći i drugima da u život unesu više aktivnosti i tako povećaju njegovu kvalitetu – ističe. Prije je bio volonter u Udruzi tjelesnih invalida Zadarske županije.
– Mnogi poslodavci imaju predrasudu da mi možemo raditi vrlo ograničene poslove. To nije istina. Svaki bi poslodavac trebao razgovarati s osobom s invaliditetom i vidjeti koje su joj mogućnosti i prednosti, a koja ograničenja. Upoznao sam mnogo osoba s invaliditetom koje su se školovale i mogu stručno obavljati svoj posao. Na žalost, samo su rijetki dobili i priliku za to – navodi Jadrijev. Dodaje da bi se moralo poraditi na edukaciji poslodavaca, ali i iznaći sredstva za mjere poticanja zapošljavanja invalida.
Foto: Grgur Žučko/PIXSELL
Nataša Batić: Dobijemo li priliku, i te kako možemo pridonijeti razvoju našega društva
Nataša Batić je web-dizajnerica u novinama 24sata. Njezin je invaliditet posljedica bolesti u ranom djetinjstvu te ima utvrđeno 80 posto tjelesnog oštećenja na donjim ekstremitetima. Prije je radila u nekoliko privatnih tvrtki uglavnom kao grafički ili web-dizajner, a neko vrijeme i u Londonu na jednom privatnom koledžu.
– Najgori je neprijatelj osobe s invaliditetom predrasuda. Takve osobe često marginalizira društvo općenito, a to se, naravno, reflektira i na tržište rada. Smatram da će se, kada se proširi svijest o tome da osobe s invaliditetom nisu nikakav “bauk” društva te kako i te kako mogu pridonijeti njegovu razvoju ako im se pruži prilika, i tržište rada više otvoriti prema njima. Činjenica je da će poslodavac nerijetko radije zaposliti zdravu osobu s manje znanja i iskustva nego osobu s invaliditetom koja te karakteristike posjeduje. Razlog je što smatra da takva osoba neće biti dovoljno pažljiva u poslu, da će trebati uložiti više truda i resursa da je se educira, da će stalno biti na bolovanju, ukratko, da neće biti učinkovita kao zdrava osoba, što apsolutno nije istina – kaže Nataša.
Neven Jurina Tomić studira na dva fakulteta, piše diplomski i uređuje televizijsku emisiju
Student novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti te vanjski student na Dramskoj akademiji Neven Jurina Tomić obolio je od cerebralne paralize pri rođenju. Kako sam kaže, to je stanje koje mu ograničava i usporava određene pokrete, a ne bolest koja ga određuje. Trenutačno je angažiran na diplomskom radu na temu “Integracija osoba s invaliditetom u glumi i televiziji” te uređuje i vodi emisiju za osobe s invaliditetom na Z1 televiziji.
– Moram priznati da tijekom školovanja i nije bilo neke velike razlike u odnosu na druge učenike. Naravno, išao sam po redovnom programu i moja generacija učenika s invaliditetom prva je tako završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje u Rijeci, s time da sam maturirao u Upravnoj školi – kaže Neven. Objašnjava da je FPZG upisao ponajprije zbog smjera televizije.
– Mislim da je došlo vrijeme da se osobe s invaliditetom integriraju u medijski prostor bez obzira na invaliditet. S obzirom na to da na Akademiju dramskih umjetnosti nisu primali osobe s invaliditetom, upisao sam televizijski smjer na Političkim znanostima – ističe.
Ivica Balog: Mislio sam da je sa sportom gotovo, a sad s protezom, poput Pistoriusa, istrčim sto metara za 15,18 sekundi
Kada je prije dvije godine zbog nesreće tijekom radova u kući rekreativni sportaš Ivica Balog iz Zagreba ostao bez noge, bio je uvjeren da je bilo kakva sportska priča za njega završena. – U bolnici su mi govorili da je moguće nastaviti život kao prije nesreće, ali u tom im trenutku nisam vjerovao. No, sada vidim da su bili u pravu. Uz napredak tehnologije omogućena mi je visoka kvaliteta života – kaže Balog, koji se pronašao u sportskom trčanju.
Zadnjih pola godine uz pomoć proteze aktivno se bavi atletikom i ostvario je vrijeme 15,18 sekundi na stotinu metara, što ispunjava normu za Europsko prvenstvo. Iako još formalno nije hrvatski paraolimpijac, ozbiljno radi na tome i očekuje da će do kraja godine ispuniti sve uvjete. Priznaje da je i na njega utjecao Južnoafrikanac Oscar Pistorius koji je godinama popularizirao sport osoba s invaliditetom i dokazao da je unatoč invaliditetu moguće biti dobar sportaš. Balog je uvjeren da će i on uspjeti potaknuti nekog na bavljenje sportom. No, kako se uopće počeo baviti atletikom bez noge?
– Budući da volim sport i čitav sam se život njime bavio, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da je sport za mene završena priča. Nakon kratkog istraživanja na internetu našao sam stranicu tvrtke Otto Bock Adria i vidio protezu za trčanje. Otišao sam k njima da bih se raspitao o sportskoj protezi i na obostrano oduševljenje brzo smo se dogovorili. Nakon iznenađujuće brzog privikavanja i napredovanja u trčanju s protezom, učlanio sam se u Atletski klub za osobe s invaliditetom Agram. Uz veliku pomoć prijatelja i velikodušnih ljudi koji su mi pomogli da nabavim protezu, čija je cijena 7000 eura, početkom ove godine počeo sam intenzivno trenirati sprint na sto metara s trenerima Krešom Brčićem i Lukom Aračićem – objašnjava Ivica Balog.
Bravo!