Da sutra bilo koja vlada kaže kako joj je jedan od prioriteta obiteljska politika, odnosno politika održavanja blagostanja obitelji (s jednim ili dva roditelja), a osobito djece, to bi za mnoge u hrvatskoj javnosti značilo povratak u teški konzervativizam.
Švedska već desetljećima vodi takvu “nazadnu” obiteljsku politiku i propagira blagostanje obitelji i djece, a nama to ne treba. Mi smo moderna zemlja u kojoj čak i trudnice u stvarnosti mogu dobiti otkaz, mi smo zemlja suvremenog zakonodavstva koje omogućuje da se ženu nakon povrataka s rodiljskog dopusta odmah može premjestiti na lošije radno mjesto i u kojoj mnogi privatnici cijene ako otac ili majka ne uzimaju bolovanje kad im je dijete bolesno.
Mi smo moderna zemlja u kojoj se majke vraćaju s rodiljskog dopusta nakon šest mjeseci i to ne zato što to žele, nego zato što ne mogu s 2600 kuna naknade prehraniti dijete i otplaćivati kredite jer su prošla vremena kada se moglo živjeti s jednom plaćom u obitelji. Mi smo napredna zemlja u kojoj za svu djecu nema mjesta u prenatrpanim vrtićima, a kad krenu u školu, normalno je da već u dobi od osam, devet godina pa nadalje u mnogim školama nemaju ni ručak, ni užinu. Mi smo zemlja osviještenih građana u kojoj se većina ne brine što se ubrajamo među najstarije nacije na svijetu, nego očekujemo da ćemo sutra zadržati “besplatno” zdravstvo, imati pristojne mirovine, a branitelji sva prava koja imaju sada.
Da ne ironiziramo dalje, ako već ne postoji konsenzus javnosti i kompletne političke elite te gospodarstvenika kada je riječ o pronatalitetnoj politici, koja mora biti dio ekonomske politike, na što godinama upozoravaju demografi, barem se s njima slažu (ne)zaposlene majke i jedan otac. U povodu najavljenog osnivanja ministarstva demografske obnove za Večernji list ispričale su što bi, prema njihovu mišljenju, potaknulo natalitet u zemlji i olakšalo položaj roditeljima.
Nužno je, slažu se, delimitirati rodiljske naknade tako da na roditeljskom dopustu imaju pravo na punu plaću godinu dana, nužne su poticajne mjere stambene, kreditne i porezne politike, veća i bolja dostupnost jaslica i vrtića te zakonsko omogućavanje za roditelje male djece skraćenog ili fleksibilnog radnog vremena. I na kraju, nužna je sigurnost na poslu jer žene bez jake obiteljske i financijske zaleđine, koje strepe od otkaza i dok su trudne, u hrvatskim se uvjetima teško odlučuju rađati drugo ili treće dijete.
Jamčiti povratak na posao
Maleni Ivano Petrović ima godinu i dva mjeseca i uživa u šetnji Karlovcem s majkom Brankom. Ona ne radi, posao je izgubila dok je bila trudna sa sinom.
– To je, po meni, najveći problem s kojim se susreće obitelj koja želi imati djecu. Radila sam kod privatnika i, dok sam bila trudna, odnosno kada sam bila na bolovanju, dobila sam otkaz. Kada bi država svojim zakonima privatnika natjerala da takve stvari ne radi, odnosno kada bi se ženama koje su trudne ili na rodiljskom jamčilo da će se imati kamo vratiti na posao, to bi bio veliki poticaj. I inače, da je više radnih mjesta i veća mogućnost zapošljavanja, obitelji bi se lakše odlučile na više djece. Nesigurnost je strašna, nikada ne znaš kada ćeš dobiti otkaz i nećeš moći hraniti svoju djecu – kaže Branka, koja se sa suprugom Goranom prije tri godine iz Slavonskog Broda doselila u Karlovac zbog suprugova posla. On radi u vojsci i zadovoljni su životom u Karlovcu. Na kredit su kupili stan i otplaćuju ga.
– Najavljivan je iznos od po tisuću eura za novorođeno dijete. Smatram da taj iznos ne treba dati odmah, već se može rasporediti po mjesecima. Uz to, jako je važno da možemo dobiti vrtić za dijete, odnosno jaslice. Ivanove su bake daleko, ne možemo računati na njihovo čuvanje, kao i mnoge obitelji. Inače, mislim da će se u Hrvatskoj srednji sloj građana lakše odvažiti na više djece od onih koji spadaju u sloj bogatih, vjerojatno zbog komocije na koju su se navikli, stoga smatram da spomenutim mjerama treba pomoći srednjem sloju – dodaje Branka.
U Hrvatskoj nisu jednaki uvjeti za sve i to treba promijeniti
Suvlasnica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva iz Donjeg Kraljevca i majka dvojice sinova Danijela Smolek Lengelić najvažnijom mjerom koja bi mogla dovesti do bolje natalitetne slike smatra povećanje rodiljske naknade koja bi morala biti ista za svih 12 mjeseci, a ne da drugih šest mjeseci mame dobivaju dvostruko manje novca. Trebalo bi povećati i dječje doplatke jer je ova mizerija doista sramotna. Doplaci bi trebali biti minimalno 500 kuna po djetetu. Zanimljiva mi je i mjera, koju uvode neke države, da majke s troje i više djece dobivaju doživotnu mirovinu. Roditeljima bi puno značilo i kad bi vrtići prilagodili radno vrijeme za roditelje koji rade drugu smjenu. I cijene bi trebalo smanjiti, a ne da neki plaćaju 100 kuna, a u drugom dijelu Hrvatske 600. Škole bi morale imati produženi boravak. U Hrvatskoj nisu jednaki uvjeti za sve i država bi to trebala promijeniti.
Nužna nam je sustavna populacijska politika
Novinarka Media servisa i majka dvogodišnjaka smatra da je Hrvatskoj potrebna sustavna populacijska politika koja će se provoditi barem 20 godina i neće ovisiti o tome tko je na vlasti. Nužne su, drži, poticajne mjere kreditne, stambene politike za mlade ljude, sustavno i bolje riješeno čuvanje, odgoj i obrazovanje djece.
– Iz iskustva znam da je majkama male djece važno omogućiti skraćeno ili fleksibilno radno vrijeme, rad od kuće. Suprug i ja sami odgajamo dijete i nemamo bake na raspolaganju, oboje radimo. Kad je nakon godinu dana sin krenuo u jaslice, bilo je pomalo kaotično i znam da bi mi tada pomoglo da sam u tom prijelaznom razdoblju mogla raditi skraćeno. U tvrtki u kojoj radim mogu bez grča u želucu otići na bolovanje kad se dijete razboli, ali znam da tako nije drugim ženama i da dovode i bolesnu djecu u vrtić – govori Mila Moralić.
Ništa bez radnih mjesta
– Bez obzira na to koje bi se povoljne mjere uvele za rodilje, do povećanja nataliteta neće doći bez otvaranja novih i sigurnih radnih mjesta – kaže Splićanka Ines Brajević, majka šestomjesečne kćeri. Dodaje kako se parovi danas teško odlučuju na dijete zato što žene, ali i muškarci, sve teže pronalaze i zadržavaju posao. Usto, plaće su u većini slučajeva preniske i mnogi sebi jednostavno ne mogu priuštiti dijete.
– Da smo suprug i ja čekali da stvorimo sve potrebne uvjete za dijete, vjerojatno bismo dočekali i pedesetu godinu, a još ne bi sve bilo spremno za prinovu. Na kraju smo donijeli odluku na način da smo rekli “ajmo, pa što bude, već ćemo se nekako snaći”, a to nije način na koji se odgovorno planira obitelj – otkriva gospođa Ines.
– Na kraju je sve dobro ispalo. Angažirala se cijela obitelj, a ja sam dobila stalan posao. Međutim, nisam ispunila uvjet o godini dana neprekinutog radnog staža kako bih prvih šest mjeseci rodiljskog primala naknadu u iznosu pune plaće. Imam jednaku naknadu kao i nezaposlene majke, a ona iznosi oko 1660 kuna, pa kraj s krajem spajamo zahvaljujući ušteđevini – kaže i zaključuje kako bi najvažnija mjera da bi se potaknulo rađanje bilo stvaranje kompletno sređene države. Društvo bi za svoje najmlađe trebalo osigurati besplatne vrtiće, školske knjige, pokazne karte, obroke u školi, a budućim roditeljima trebala bi se osigurati financijska potpora kako bi se lakše odlučili na djecu.
Svi bi trebali imati besplatne vrtiće i dječje doplatke
Majka iz Preloga smatra da je glavni razlog malog broja djece u obiteljima novac.
– Roditelji žele djeci omogućiti što bolje uvjete pa važu. Država im, uz povećanje dječjeg doplatka, može pomoći i izmjenama zakona da rodiljska naknada bude jednaka za cijelog rodiljskog dopusta. Bilo bi dobro uvesti i naknadu koju bi majke dobivale do polaska djeteta u školu. Nije fer što je u Zagrebu, gdje su veće plaće, vrtić jeftiniji nego drugdje. Najbolje rješenje bilo bi da država ili lokalna samouprava pokrivaju cijelu ekonomsku cijenu vrtića. Osim toga, doplatak bi trebali dobivati svi bez obzira na visinu primanja. Čujem da neke mame imaju i probleme s bolovanjem kad im je dijete bolesno, što se ne bi smjelo događati.
Gdje ima kruha za dvoje, naći će se i za još dvoje
Foto: Marko Mrkonjić/Pixsell
Kada su saznali da će postati roditelji, Maja Sajler-Garmaz (37) bila je bez posla, živjeli su i vraćali kredit u francima od plaće supruga Željka (48). Njezin je Vjesnik, za koji je ta novinarka godinama pisala iz Osijeka, završio u stečaju nekoliko mjeseci ranije. Izmjenjivali su se u njima neizmjerna sreća i veliki strah. Grga Garmaz rođen je prije 21 mjesec, a dobit će u proljeće i seku Gretu.
– Plašili smo se, dok smo čekali Grgu, kako ćemo se “pokrpati” uz podivljali kredit u francima, ali ako bismo čekali da ga otplatimo, pa osiguramo stabilan posao, nikada ne bismo ni imali djecu. Imamo deset prstiju i snaći ćemo se – brzo su si posložili Maja i Željko. Najviše nas u rađanju koči, drže, to što uvijek “nešto čekamo”. – Prvo želimo završiti fakultet, pa se zaposliti, kupiti stan... A u stvari, uvijek je pravo vrijeme, treba samo imati hrabrosti – poručuju ponosni roditelji. Ništa im blistavija situacija nije bila ni kada su jesenas saznali da je Maja opet trudna. Tek je počela honorarno raditi i bilo joj je važno da se dokaže kako bi zadržala posao.
– Bili smo malo zatečeni, no u firmi su to odlično prihvatili. Rekli su neka radim dokle mogu i vratim se kad mogu – kaže Maja. Maja i Željko često putuju u Afriku pa su i tamo osvijestili da zapravo dobro živimo.
– Gdje ima kruha za dvoje, naći će se i za još dvoje – kažu.
Nema sigurnosti da ćete djetetu moći sve pružiti
Renati Lenartić (35), službenici iz Varaždina, udanoj i majci jednog djeteta, najvažniji je osjećaj sigurnosti.
– Imamo dijete staro četiri i pol godine i, kad razmišljam o drugom djetetu, prvo mi na pamet pada sigurnost radnog mjesta. Imam stalni radni odnos, no uvijek je tu strah da ga više neće biti kad se vratim s rodiljskog dopusta. Mladima danas najviše nedostaje te sigurnosti da će djeci moći pružiti sve što im je potrebno. Trebalo bi nam i više pedijatara i općenito bolja skrb za rodilje i bebe kad izađu iz rodilišta. Vrtića je ovdje u Varaždinu dovoljno i cijene su, po meni, sasvim u redu, pogotovo kad čujem da se u New Yorku vrtić plaća i po 2000 dolara.
Važno je i razumijevanje poslodavca koji neće majke poprijeko gledati kad im je dijete bolesno, a nemaju ga kome ostaviti. Naravno, to da je drugih šest mjeseci rodiljskog dopusta naknada samo 2600 kuna, bez obzira na to kakva je plaća bila prije poroda, doista je katastrofa.
Nužne su financijska i socijalna stabilnost
Foto: Branimir Bradarić
Sanela i Davor Knezović smatraju da država od prvoga dana trudnoće mora biti uz ženu i omogućiti joj sve pogodnosti kako bi danas-sutra odlučila roditi još djece.
– Ipak, prije svega potrebno je ženi i njezinoj obitelji osigurati stabilnost i sigurnost, socijalnu, ali i financijsku. Kako očekivati od žene da rađa ako ne radi i ne može svome djetetu osigurati sve ono što mu je neophodno u životu. Danas imamo situacije da se majke poslije šest mjeseci rodiljskog dopusta vraćaju na posao zbog plaće, što nije dobro ni za majku ni za dijete.
Nesigurnost je to što nas najviše pogađa i boli i zbog čega mnoge mlade majke, koje bi mogle još rađati, odustaju od toga. Mladim obiteljima treba osigurati posao, kakvu-takvu sigurnost i stabilnost i onda će biti više djece.
Kako netko može graditi obitelj ako nema posao
Foto: Pixsell;
Djelatnica PR tvrtke za savjetovanje i edukaciju te majka četverogodišnjeg dječaka smatra da bi jedna od učinkovitijih mjera kojima bi se žene mogle potaknuti na rađanje još djece bila ta da se rodiljska naknada svih 12 mjeseci isplaćuje u visini pune plaće. Naime, sada se puna plaća isplaćuje samo prvih šest mjeseci, a preostalih šest u iznosu od 2600 kuna, a to je, kaže, malo. Po njoj, država bi prvo trebala poraditi na rješavanju kronično velike nezaposlenosti mladih.
– Mlade obitelji moraju najprije sve dobro isplanirati da bi uopće mogle imati djecu. Posao je osnovni uvjet jer kako netko može graditi obitelj ako nema stalno radno mjesto – kaže Vesna. Dodaje da bi rodilje koje rade u privatnom sektoru morale biti zaštićene od otkaza barem godinu dana od povratka s rodiljskog, a kao neke od mjera za poticanje nataliteta predlaže i sniženje cijene vrtića te smanjenje poreza na dječju hranu i opremu.
Znači, država bi trebala osigurati da tijekom porodiljskog imaju plaće jednake onima koje su imale dok su radile, pa onda besplatne jaslice i vrtiće tako da djeca imaju gdje biti kad se one vrate na posao. Pa onda veće dječje doplatke, pa osigurati zakonima da ih poslodavci neće otpustiti ili ih nakon godina izbivanja (ako se ima jedno dijete za drugim onda uz praksu čuvanja trudnoće to znači i po nekoliko godina izbivanja s radnog mjesta) tijekom kojih su ipak "ispale iz štosa" premjestiti na neko niže radno mjesto. Pa onda također im treba platiti sva bolovanja za vrijeme bolesti djeteta, pa platiti nastavnicima produženi rad radi produženog boravka djece u školama itd. Na kraju, kad se sve zbroji, ispada da je jeftinije i puno zdravije i za djecu i za same majke i za društvo svakoj ženi ponuditi u startu plaću majke odgajateljice tako da nakon što rodi prvo dijete ne mora više razmišljati o zapošljavanju. Broj nezaposlenih bi odmah pao, komplikacije sa zamjenama na poslu dok su žene na bolovanju zbog djece ili na porodiljnom bi nestale, poslodavci bi znaki s kime mogu računati i ne bi posao trpio zbog radnica koje dođu na posao na koji mjesec-dva, pa uz sva bolovanja ponovno nestanu na godinu i pol radi nove trudnoće, škole bi normalno radile bez dodatnih troškova produženog boravka, jaslice i vrtići bi se mahom ugasili i ostali bi samo oni za žene koje baš žele raditi i koje bi ih same plaćale, djeca bi bila zdravija i manje bi se hodočastilo po doktorima, a kako bi rasla kod kuće pod pravom brigom majke bila bi i bolje odgojena nego što su to sada kad o njima zapravo nitko ne vodi računa. Stoga je jedina prava mjera status majke odgajateljice. Sve drugo bit će bačen novac.