Priča o Prvoj gardijskoj brigadi priča je o stvaranju Oružanih snaga Republike Hrvatske. Prošle su 23 godine otkako su Tigrovi krenuli na svoj slavni ratni put. Ustroj brigade, naime, započeo je 5. studenog 1990. u bazi Rakitje nadomak Zagreba, proizišle iz postrojbe za posebne namjene MUP-a RH, piše magazin Oluja.
- S vremenom, ustrojena je velika brigada, vrlo značajna za uspjehe u Domovinskom ratu. Kad kažem velika, želim reći da je na početku rata imala šest pješačkih bojni, dok su sve druge imale po tri. U to doba brigada je bila vrlo često dijeljena u manje postrojbe, slana na sva ratišta diljem Hrvatske, od Vukovara i Iloka sve do krajnjeg juga - reći će Eduard Butjer, jedan od ratnih zapovjednika Tigrova.
Brigada je po prvi put demonstrirala svu svoju snagu i moć s dolaskom na zapadnoslavonsko ratište 1991. godine, Kao glavna udarna snaga operativne grupe Posavina, koja se prostirala na novljanskom i novogradiškom ratištu, Tigrovi su oslobodili čak 21 okupirano selo. Bilo je to vrijeme s malo borbenih sredstava, streljiva čak i odora. Zajedništvo je, međutim, bilo bezgranično.
- Naša brigada je stvorena od ljudi iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. Za razliku od drugih postrojbi, Tigrovi nisu bili pod zapovjedništvom zbornih područja, mi smo djelovali direktno pod Ministarstvom obrane. Dobivali smo globalne zadaće koje smo odrađivali na lokalnoj razini - priča brigadir Butjer o jedinstvenosti Tigrova. Neosporno hrabri, bili su ipak samo ljudi, kaže Zoran Hržan prisjećajući se prvog susreta sa strahotama rata.
- Stigli smo na položaje u selu Gornji Rajići, netko mi je dao M48 i iz džepa izvadio 18 metaka i to je bilo to. Uđeš u šljivik, iskopaš si rov i legneš. Pamtim prvu noć: oko nas kukuruz i divlje svinje koje šušte. Dva dana kasnije, shvaćaš da si u ratu. Nije toliko strašna ta pucnjava nego kad osjetiš da se zemlja počinje tresti. Bilo je ljudi koji su se ukipili od straha, zaledili i ostali u rovu. I to je ljudski - prisjeća se Zoran Hržan.
Proboj iz Iloka
Straha su se nauživali i njegovi suborci, njih dvadesetak, koji su sve do polovine rujna 1991. branili Hrvatsku Kostajnicu, pa nakon pada grada bivaju zarobljeni i odvedeni u koncentracijski logor Manjača. Mjesec dana kasnije, strah su upoznali i Tigrovi iz Iloka, koji ne prihvaćaju ultimatum JNA o predaji naoružanja. Odlaze u proboj kroz neprijateljske redove preko teritorija Srbije, a da pritom nitko od gardista i civila koji su im se priključili nije stradao.
Krajem travnja 1992. godine Tigrovi slamaju neprijateljsku ofenzivu na južnom bojištu, a u operaciji "Tigar" sa ostalim postrojbama južnog bojišta oslobađaju Ston, Čepikuće, Slano, Trsteno, Zaton, Osojnik, te deblokiraju Dubrovnik. U noći s 20. na 21. listopada 1992. godine Tigrovi izvode pomorski desant na Cavtat i oslobađaju krajnji jug zemlje.
- Bio je to prvi pomorski desant na Jadranu u kojem su sudjelovali pješaštvo, oklopništvo i topništvo naše postrojbe. Obični mali trajekt Pelješanka borio se s valovima visokim pet metara, puhalo je strašno jugo pa neprijatelj nije očekivao da ćemo doći sa strane otvorenog mora. Našim ljudima je bilo strašno slabo, jedva smo čekali dočepati se kopna. Uplovili smo direktno u Cavtat, na samu rivu, a oni su nas čekali po brdima - priča Eduard Butjer.
Vrlo rano, Tigrovi su već i svojom pojavnošću opravdali epitet Prve gardijske brigade. Širom Hrvatske, lokalno stanovništvo od same njihove prisutnosti dobivali su neku posebnu snagu, ulijevajući im sigurnost. Disciplina, hrabrost i jedinstvo bili su im važni i zbog unutarnje kohezije: bili su kao jedan, ponosni što su Tigrovi, za Hrvatsku kao Tigar.
- Bila je to hipoteka pojedincu kako će se ponašati i odnositi prema kolegi. Nije bilo mjesta za "rambo stil", ošišani i obrijani, morali smo izgledati kao vojnici - kaže Damir Čičak.
Dok mislima prebiru po sjećanjima, mnogi Tigrovi danas će reći kako su njihove najteže bitke izvojevane na južnom bojištu. Ondje je zauvijek zaustavljeno 92 njihova suborca, među njima i velik broj zapovjednika.
- Teren je doista specifičan, većina naših pripadnika nije bila navikla na takav način ratovanja. Dotad smo ratovali po Slavoniji, po blatu i kaljuži, odjednom stižemo na goli kamen. Kad padne granata, uz gelere lete i stijene pa je u početku bilo puno ranjenih - slažu se Tigrovi. Također, bili su odsječeni od svijeta, daleko od svojih obitelji, bez odmora, na strahovitim vrućinama na koje nisu navikli.
- Koliko smo se bojali metka, toliko smo se bojali i poskoka - kaže Damir Čičak.
Jedini "izlet" van stroge discipline koja se poštivala u brigadi dogodio se u travnju 1992. na položaju Kelino Osoje. - U četiri navrata smo napadali i gubili tu čuku, shvatili da je jednostavno ne možemo zauzeti. Deset tisuća granata palo je na nas, koliko i na Vukovar. Svaki dan se vode borbena djelovanja, svaki dan netko je ranjen, svaki dan netko pogine, uvjeti nisu ni približno normalni, higijena ne postoji. Nismo mogli objasniti zapovjedniku, generalu Bobetku, da ljudi više ne mogu, da nemaju psihičke snage i da nakon četiri mjeseca na istom mjestu trebamo odmor. Jednog dana, svi smo probušili uši i stavili naušnice u obliku tigra koje smo nabavili kod lokalnog zlatara i tada je shvatio da smo prolupali. Pustio je glavninu snaga da se odmori 15 dana, dok je jedna bojna ostala s generalom Koradeom čuvati položaj - prisjeća se Damir Čičak.
Ovaj Tigar, danas invalid Domovinskog rata ranjen je upravo na južnom bojištu, kod Slanog. Više od boli, pamti solidarnost svojih suboraca koji su riskirali vlastite živote, ali ostavljanje ranjenika za Tigrove nikad nije bila opcija.
- Bilo je mrtvih i ranjenih, strašno teški trenuci za nas. Međutim, ja kao da sam Boga vidio kad sam vidio te momke koji su iznijeli sedmero suboraca još se vratili po mene. Oni su morali prijeći 600 metara tamo i natrag, ići kroz minsko polje. Bio sam teško ranjen, ali prepoznao sam dva lica, Darka Katušu i dr. Hrvoja Hošteklera. Oni su moji heroji, taj liječnik je išao tamo gdje 80 posto branitelja nije išlo - sjeća se Damir Čičak, koji će na rehabilitaciji provesti čak dvije i pol godine oporavljajući se od teških ozljeda.
Tko će braniti Hrvatsku?
Tigrovi s kojima razgovaramo danas imaju silnu potrebu istaknuti hrabrost njihovih liječnika koji nisu znali za strah. Kroz pokretnu
bolnicu Prve gardijske brigade prošlo je, kažu nam, čak 6000 ranjenika no nitko iz nje nije izišao mrtav, što je nezabilježeno u povijesti ratovanja. Uz njihove liječnike dragovoljce, o Tigrovima su skrbili i vrhunski stručnjaci iz zagrebačkog Instituta za tumore.
Na žalost, ništa nisu mogli učiniti za 367 pripadnika Tigrova koliko ih je dalo svoje živote na oltar domovini, dok ih je 1711 ranjeno. Među njima je i 28 stopostotnih invalida, dok je 201 pripadnik prošao torture logora. Još uvijek ne znaju za sudbinu šestero suboraca koji se vode kao nestali.
Prva gardijska brigada dala je i brojne generale, među njima su i prvi zapovjednik Josip Lucić, kasnije i načelnik Glavnog stožera, Marijan Mareković, budući glavnog inspektor obrane, tu su i Jozo Miličević, Ante Gotovina, Darko Rukavina, Tomo Medved, Josip Stojković, Ivan Korade, Zdravko Andabak, Ivan Rašić... Tigrovi, međutim, poštuju svakog svog pripadnika, neovisno o činu. Od kakvih je sve ljudi sazdana brigada?
Kad je zaratilo, Ivica Vukmanić kod kuće je ostavio sina od tek godinu dana. - Tko će braniti Hrvatsku ako nećemo mi, mislio sam tada, a tako mislim i danas. Naša generacija stavila se na raspolaganje bez ikakve zadrške. Ja sam taman krenuo u život, imao sam samo 23 godine. Moje dijete je odraslo bez mene: nastavio sam u vojsci pa me do svoje 18. godine vidio desetak puta. Sve su to žrtve koje smo podnijeli za Hrvatsku - govori Ivica Vukmanić, jedan od 11 tisuća pripadnika Prve gardijske brigade koji su tijekom Domovinskog rata gradili ime i značaj Tigrova.
Mnogi od njih danas se okupljaju u udruzi veterana gdje posebnu pažnju pridaju sjećanju na poginule i nestale pripadnike postrojbe. - Naši poginuli predstavljaju 367 posebnih životnih priča i zato upravo radimo Knjigu sjećanja gdje ćemo pokušati prikupiti što više podataka o njima. Također, sa udrugom Tigar 1990/91 gradimo Spomen Dom Tigrova u Rakitju te planiramo opremiti "Vitešku Dvoranu" za naše poginule i nestale pripadnike - kaže predsjednik udruge veterana, general Tomo Medved.
Svoje suborce ovih dana mobilizira za obilježavanje 23. obljetnice brigade. Kao i svake godine, Tigrovi će se okupiti kod spomen obilježja u vojarni Croatia, odakle su i krenuli na svoj ponosni ratni put. Kao što reče Damir Čičak, veže ih jedna privilegija koju nitko nema.
"Mi smo živjeli i ratovali s onima o kojima drugi mogu samo slušati priče", kaže. S onima koji su živjeli i umrli - za Hrvatsku kao Tigar.
>>Sjećanja ratnika iz legendarnih Tigrova
