SRIJEDA
11. prosinca
Petnaesta je obljetnica smrti dr. Franje Tuđmana, pa premda ne volim pisati prigodne tekstove, ovaj ću put to učiniti. Razlog je jedan paradoks – što vrijeme više prolazi, Tuđmana se sve više zaboravlja, ali i sve više cijeni. Sve dalje je u prošlosti, ali i sve poželjniji kriterij za sadašanjost. Pođimo stoga od temeljnih nacionalnih interesa iz vremena Tuđmana i poslije njega. Dužničko ropstvo i mogući bankrot države do 2000. godine uopće se nisu spominjali. Hrvatski dug inozemstvu na kraju prošlog stoljeća nije bio ni desetina današnjega, što znači da bi Tuđmanu bilo potrebno sto godina vlasti da se zaduži koliko su se u 15 godina zadužile vlasti od Račana i Mesića do Milanovića i Josipovića. Hrvatskoj je i tada bio potreban novac, potrebniji nego poslije, jer smo imali razorni rat, jer smo napadnuti kad takoreći nismo imali ni jednu pušku te se moralo kupovati oružje, imali smo stotine tisuća izbjeglica koje je trebalo smjestiti, hraniti, obući i obuti, te uvelike uništeno gospodarstvo. Ali niti smo se zbog toga zaduživali u inozemstvu, niti je ijedna strateška tvrtka do Tuđmanove smrti bila u većinskom stranom vlasništvu. Osobno sam bio prisutan kad je Tuđman oštro odbijao nagovaranje jednog ministra da se jedna velika državna tvornica proda jednom bogatom Amerikancu hrvatskog podrijetla. Kad je pak riječ o ratnim zločinima pripisivanim i Tuđmanu, dovoljno je sjetiti se oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, uoči koje su lijevi mediji, očekujući dugotrajni zatvor za hrvatske generale, već bili pripremili tekstove i priloge o teškoj kazni “Tuđmanovoj Hrvatskoj”. A kad je riječ o kriminalu i tobožnjem kriminalu u privatizaciji i pretvorbi, za koji je također glavni krivac bio Tuđman, zbrojite i usporedite sudske procese u posljednjih 15 godina protiv kriminala povezanog s politikom poslije i prije 2000., pa ćete vidjeti da procesa za takav kriminal iz devedesetih, osim nekih vrlo neuvjerljivih, i nije bilo. Što se pak tiče represije, gušenja ljudskih i medijskih sloboda u “mračno Tuđmanova doba”, recimo: nikad vlasniku neke novinske izdavačke kuće nisu bile stavljene lisičine na ruke kao što su u Račanovo vrijeme bile stavljene Ninoslavu Paviću, nikad Tuđmanovi policijaci nisu okrvavili ruke kao Milanovićevi i Ostojićevi premlaćujući branitelje u Vukovaru, nikad nitko nije bio kažnjen zbog vrijeđanja Tuđmana kao što su sada privedena i kažnjena četiri splitska mladića zbog vrijeđanja Ive Josipovića. Tako su srušeni svi negativni mitovi o Tuđmanu, pa se čak i izrazito lijevi političari, kao sada Josipović u predizbornoj kampanji, kadšto na prvog hrvatskog predsjednika pozivaju kao na pozitivno političko naslijeđe. Ipak je drukčije nego u vremenu u kojem su Račan, Budiša, Mesić i Sanader, ili u predizbornim kampanjama ili poslije osvajanja vlasti, Tuđmana i njegovo vrijeme sotonizirali, te paraleno s “detuđmanizacijom” Lijepu Našu rasprodavali, zaduživali i pretvarali u koloniju. Poslije velikana pojavile su se ništice, pa bi Lec otprilike rekao - ne slažem se s matematikom, više nula daje opasan zbroj!
subota
6. prosinca
Otimačinu se bolje osvjetljava iz vile s brijega
Dok Milan Kujundžić tvrdi kako ga plaćenici pred izbore ocrnjuju te obećava da će kao predsjednik upaliti svjetlo koje će “rasvijetliti tko je sve i kada na bilo koji način pljačkao zemlju”, ni drugi ne šute. Osim što ga Andrija Hebrang iznova optužuje da je bio dezerter, a to potvrđuje i vukovarska heroina Vesna Bosanac, u sinoćnjoj “Bujici” Velimira Bujanca iz temelja se promijenila slika o skromnom liječniku koji je radio na bauštelama u Njemačkoj da bi mogao studirati. Dakle, u “opljačkanoj zemlji” ni Kujundžić nije ljenčario te se u Sanaderovo vrijeme, kad je dva puta biran za ravnatelja bolnice u Dubravi, silno obogatio – sagradio je desetke vila i apartmana u Zagrebu i na moru. A živi u elitnoj vili od 500 četvornih metara s bazenom. Ima sumnji u način na koji se Kujundžić obogatio, ali neka se obogatio, jer čisto fizički gledajući, kad bude voljeni predsjednik, lakše će se ostvariti njegovo obećanje, to jest bolje će se otimačina u Hrvatskoj osvijetliti svjetlom iz vile s nekog zagrebačkog brijega nego iz potleušice ili stana u neboderskim mravinjacima.
nedjelja
7. prosinca
Što veća briga o Srbiji, to manja briga o Hrvatskoj
“Naš je interes europska Srbija i trebamo joj pomoći u tom procesu”, kaže u jednom intervjuu predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko. Baš je našao vrijeme kad će to reći – Šešelj divlja po Beogradu, optužuje i prijeti, službena srbijanska vlast o tome šuti, ili napada Hrvatsku koja od nje traži da progovori, ili se suprotstvalja EU zbog deklaracije o Šešelju, ili svaljivanjem krivnje na sve oko sebe – sebe nastoji prikazati nedužnom. Kome bi, dakle, mogao pomoći Leko kad u Srbiji nema nikoga tko tu pomoć želi, kad velika Srbija uvijek nadjača “europsku Srbiju”? No Leko samo oponaša Milanovića, Josipovića i njihovu narkomansku ovisnost o Srbiji i Srbima, a i ovisnost svih vlasti poslije Tuđmana. Formula te ovisnosti je jednostavna – što veća briga o Srbiji, manja briga o Hrvatskoj. Ne pripada slučajno Leko stranci koja je u toj brizi i nebrizi Hrvatsku maksimalno oslabila uoči agresije Srbije, i koja je Srbiji predala i oružje Teritorijalne obrane.
ponedjeljak
8. prosinca
Uzoran je obiteljski život u interesu cijele zajednice
Unatoč liberalizaciji brak nije prevladan, a Hrvatska je u Europi među državama s najmanje rastava, kaže u našem listu u intervjuu o braku Andreja Brajša-Žganac, savjetnica Instituta Pilar. Kad odgajamo djecu i učimo ih lijepu ponašanju, obrađujemo zemlju ili radimo u nekoj tvrtki, čitamo knjigu, gledamo televiziju, sjedimo u kinu ili kazalištu, razgledamo muzej, idemo na sportsku ili zabavnu priredbu, nekoga posjećujemo..., osjećamo da pripadamo zajednici s kojom nešto dijelimo, da smo u nekoj obitelji. Na svadbama se ne vijori slučajno državna zastava, svaka ženidba i zasnivanje obitelji imaju nacionalno značenje te se brak ne sklapa samo radi sreće dvoje ljudi i njihovih potomaka. Više od 80 posto ispitanika u predizbornoj anketi našega lista želi da predsjednik države ima uzoran obiteljski život, što će reći - to je u interesu cijele zajednice. Sudeći po tome, neće neke koristi imati Ivo Josipović od potpore koju mu je dala u predizbornoj kampanji Mirela Holy, koja već dugo vodi kampanju protiv braka i obitelji.
utorak
9. prosinca
Diktatorska poprsja kao podsjetnici na povijest!?
Odvjetnik Vladimir Gredelj traži od Ustavnog suda da ocijeni je li ustavno držati Titovo poprsje u Predsjedničkim dvorima. Već sam pisao o tome kako je dr. Franjo Tuđman imao svoje razloge zbog kojih je u uredu na Pantovčaku uz druga poprsja hrvatskih velikana postavio i poprsje Josipa Broza Tita. Tuđman je držao da je Tito bio nacionalno osviješteni Hrvat, da je imao zasluge za očuvanje hrvatske državnosti, a i zauzeo se za njega (“Tuđmanu ne pakovati”) kad ga se progonilo i procesuiralo u Hrvatskoj. Ako diktatorovo poprsje na Pantovčaku nije opredjeljenje za njegove zločine, nego podsjećanje na povijest kroz koju je Hrvatska prošla do svoje samostalnosti, bi li se trebalo čuditi ako netko predloži da se tamo s istom svrhom postavi i Pavelićevo? Ne pjevaju li Francuzi Marseljezu, koja je državnom himnom proglašena u vrijeme Francuske revolucije, to jest najsurovijeg terora u europskoj povijesti, surovijeg i od partizanskog i od ustaškog.
četvrtak
11. prosinca
Dobar život od provokacija, reakcija i...
Prvo je redatelj Oliver Frljić pročelje zgrade riječkog HNK iskoristio za svoje primitivne poruke, zatim je na najprimitivniji način, uz optužbe za ustaštvo, izvrijeđao desetak kolega zalijepivši njihove portrete na gaćice glumaca, preko stražnjice i spolovila, a potom je netko jednako primitivno ispisao ustaške grafite na kazališnoj zgradi. Onda su Frljić i dramaturg Blažević pozvali neke institucije i osobe koje su izvrijeđali da reagiraju na taj vandalizam, no velika većina šuti. Jedan zainteresirani mi je rekao – da Frljić živi (i to jako dobro!) od provokacija, reakcija na provokacije i reakcija na reakcije, a razlog šutnje je u tome što se još traže dokazi da vandalizam na zgradi HNK nisu učinili sami Frljić, Blažević i Obersnel. Za sve – spremni.
petak
12. prosinca
Crkveni i crveni - razlika se lako ukloni
Zašto glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić nije htio komentirati otvoreno pismo koje mu je poslao doktor moralne teologije i predavač na splitskom Katoličko-bogoslovnom fakultetu Marijo Volarević, u kojem, u povodu žestokog Miklenićeva napada na splitski navijački skup tvrdi da nije riječ o “orjunaškom jazu hrvatskog sjevera i juga”. Sjever i jug dijeli netko drugi, kaže Volarević, a taj drugi – “zove se Lopov, a preziva Nepravda”? Možda je Miklenić suzdržljiv zato što je sudionik mnogo gore podjele, podjele među kršćanskim biračima - u svojim opanjkavanjima HDZ-a, sa Željkom Markić i drugima, čini sve da i Josipović i Milanović zadrže vlast. Crkveni i crveni - razlika se lako ukolni.
>> Velik interes za Večernjakov dokumentarac 'Sasvim nepoznati Tuđman'
>> Tuđman je odbio uhititi Račana iako su ga savjetnici na to nagovarali
Tuđman nije mit već stavrnost. Vrijeme će pokazati što je dobro uradio a gdje je loše. Svima vama koji se nakostriješite već na samo spominjanje Tuđmanova imena želim samo reći da vam vrijeme prolazi. Imate uskoro u Zagrebu Thompsonov koncert.. Odite malo čuti o domovini i Bogu. Neće vam škoditi.