Svibanj je Titov mjesec, a Tito je, bez ikakve sumnje, bio kolosalna povijesna politička ličnost. Njegova je najveća pobjeda to što nam i 35 godina nakon smrti iz groba utječe na živote. Danas ga napadaju, demoniziraju i proklinju ponajviše oni koji se tako žele obredno oprati od sile partijskih sastanaka na kojima su sjedili i na kojima su se s istom takvom žestinom i mahnitošću kakvom ga danas blate, zaklinjali u Tita.
Otužnici ne shvaćaju da demoniziranjem Tita samo perpetuiraju njegov kult, raspiruju radikalne emocije i od društva prave kvaziideološki poligon za neprekidno paradiranje prošlošću. Ponekad mi dođe žao da Titov režim, osim moga djeda, nije zatukao i mog oca pa da ni sam ne moram cijeli život slušati pokvarene maloumnike i njihove toliko dosadne idiotizme koji će preko mojih leđa i moga strpljenja prati svoje nečistocrvene savjesti. Kako su lagali o ljubavi prema Titu, tako danas lažu o ljubavi prema naciji. I jedno i drugo služilo im je isključivo kao pojas za spašavanje vlastitih netalentiranih mizerija.
Određivati se prema Titu ne može biti krunski dokaz civilizacijskog svrstavanja, kao što ni tvrdnje da je Tito okrvavio ruke ne mogu biti krunski dokaz Titove karakterne izopačenosti nad kojom se odjednom treba zgražati. Naravno da je okrvavio ruke, i to do laktova, ali kao i svi politički likovi njegova ranga, kojima je vlast bila cilj ispred svakog drugog cilja, Tito se rješavao svih onih koji su mu stajali na tom putu. Povijest je puna takvih, koji su u jednom trenutku heroji, u drugom zločinci i obratno, ali poanta je u tome da se mjesto političkih figura gleda bez strasti. Gledati Tita bez strasti preduvjet je da ga se sagleda realno. Ni manje, ni više od onoga što zaslužuje.
Predbacivati mu da je Jugoslavija njegov projekt znači u startu zanemariti činjenicu da je sam Tito bio projekt, a za Jugoslaviju određen kao najpovoljniji namjesnik ili stečajni upravitelj političke bezidejnosti velikih sila. Churchillovsko fifty-fifty lagano demantira bivšu državu kao povijesnu želju njezinih naroda i narodnosti i svodi emancipaciju na realnu razinu pragme. Kada je svijet odlučio da se Jugoslavija mora raspasti, onda je to ona 1991. poslušno i učinila. No, to nije bio jedini koncept oko pravca u kojem će se rasplesti sudbina SFRJ, ali je model raspada u ključnom trenutku prevladao.
Ipak, bi li percepcija Tita bila drukčija da je, recimo, zaglavio 1948. u sukobu sa Staljinom? Jasno da bi, ali mjesto u povijesti se i određuje u protoku vremena tijekom kojeg inteligentni i veliki znaju to iskoristiti u svoju korist, za lakiranje karakternih karoserija. Zločinaštvo Titova režima nije bilo ni manje ni veće od zločinačke filozofije svakog sustava. Valjda smo izgubili iluzije da je bilo koji od njih nastao da bi ljudima bilo bolje. Oni su bez iznimki nastajali da bi zadovoljili apetite upravljačkih struktura i da bi stečene statuse sačuvali svim sredstvima; ubojstvima, pljačkom, podmetanjem, dezinformiranjem, lažima, zavjerama. Država u Titovo vrijeme slijedila je tisućljetne obrasce svih država ovog svijeta, potvrđujući istovremeno činjenicu da nijedan oblik političkog djelovanja ne nosi u sebi element trajnog. Politika i jest realnost privremenog, ona je puki manevar, ekvilibristika traženja uporišne točke na nestabilnoj klackalici stava. Ono što jest trajno u smislu sudbine politike i države, to je da propadaju i nestaju. Propale su dvije Jugoslavije, propast će i ova Hrvatska i kada do toga dođe, oni koji danas bijesno napadaju Tita, tada će s istom pjenom na gubici pljuvati i po ovoj političkoj ideji za koju drugima prekapaju po crijevima.
No, vratimo se povijesnom protoku vremena. Tito je preživio 1948. i izbjegao mogućnost da ga se ekskluzivno pamti kao boljševika koji je vlast gradio na revolucionarnim stratištima. Vrijeme koje je stizalo, poglavito ono 70-ih godina prošlog stoljeća, iskoristio je da bi u okvirima prolaznosti politike ponudio svoj potpis. Samoupravljanje je ostalo jedini autentični konceptualni pokušaj koji su ovi prostori ikad politički ponudili svijetu, jer ono što se događalo u posttitovskom periodu, što su činili njegovi bljedunjavi i distrofični epigoni, nije bilo ništa drugo nego utapanje novih država u sivilo demokratske tiranije. Tito je samog sebe uspio afirmirati u državničku činjenicu, ovi nakon njega kad su to pokušali ili kada su povjerovali u iluziju da su doista predsjednici ili premijeri, bili su ubijeni, uhapšeni ili smijenjeni. Danas su nacije popunile ideološku rupu, a crkva je dezorijentiranima identifikacijski placebo. Nacije je Tito prezirao i spretno koristio da bi arbitrirajući između njih neometano koristio svoju velevlast. Nekad se on poigravao njima, sada one igraju mikado s njegovim kostima. I to do mjere apsurda u kojem se može pjevati "još se narod rado sjeća ustaše iz kuće cvijeća".
