ŠTO ĆE BITI S EU?
Unija s dvije brzine, u prvu ulazi Istra
Teško je predviđati, posebice ono što će se događati u budućnosti, citat je koji se pripisuje mnogima – od fizičara Nilsa Bohra, preko pisca Bernarda Shawa do političara Winstona Churchilla. Ako je izjava bila točna tada, u 19. i prvoj polovini prošloga stoljeća, danas je i točnija. U dinamičnijem svijetu, istovremeno fragmentiranom, ali i umreženom, moguće je tek identificirati trendove. EU je već sada na još jednoj od niza prekretnica. Povijest nas uči da je zajednica europskih država do sada preživjela brojne promjene, ali i krize otkako je 1951. osmišljena da se brine o ugljenu i čeliku i, posredno, o miru u postratovskoj Europi. Političari su često bili brži od naroda, koji je na referendumima odbacivao metamorfoze Unije koju su političari osmislili.
Sada, nakon odluke da Britanija izađe iz EU, postoje dva scenarija: Europa s dvije brzine ili pak smanjenje razlika između njezinih dijelova. Šest država koje čine jezgru, “utemeljiteljice Unije” – Francuska, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg – mogle bi integrirati središnji dio koji bi imao puno više zajedničkih elemenata funkcioniranja nego dosad, i de facto postao polufederalistička unija, s potpuno otvorenim tržištima i granicama te valutom, što je vrijednost koju moraju očuvati. Zajednička vanjska politika ojačala bi, kao i zajednička politika prema migrantima koji će sljedećih 20 godina stizati u Europu. Ostale bi države ostale u onoj brzini u kojoj im to dopuštaju političke situacije, otpori polufederalističkoj uniji i otpori onih snaga koje na antiEU agendi love glasove.
Na taj bi način “probavila” i moguće druge izlaske iz Unije. Hrvatska bi se tu našla na periferiji, a o unutrašnjoj situaciji u zemlji i ponajprije gospodarstvu, jer čim ekonomiji ide dobro, splašnjava pokret protiv EU, ovisilo bi koliko bi bile jake veze s jezgrom EU. Drugi scenarij pak predviđa veliki napor, više kohezije s više politika i mjera koje će smanjivati razlike unutar Europe i razlike između bogatijih i siromašnijih. Bogatije i siromašnije odrednica je koja bi mogla natjerati neke nacionalne države da se dodatno fragmentiraju na regije te da još ojača Europa regija. Tu bi, primjerice, Istra ušla u Europu prve brzine. (Sandra Veljković)
>> Evo kada bi Hrvatska mogla preuzeti predsjedavanje Europskom unijom
POLITIČKI SUSTAVI
Stranke krajnje desnice i dalje će jačati
Znakovi krize velikih, tradicionalnih stranaka u mnogim – i velikim i malim, i starim i mladim – europskim državama vidljivi su već prilično dugo. Manifestiraju se kroz rezultate izbora diljem kontinenta – u Francuskoj i Njemačkoj raste krajnja desnica, u Španjolskoj antisistemske stranke/ pokreti, u Grčkoj je Syriza otela primat njihovim inačicama SDP-a i HDZ-a, dok su u Poljskoj i Mađarskoj na vlasti stranke i lideri s izrazito autokratskim tendencijama. U tom kontekstu vrlo je zanimljiv komentar rezultata referenduma o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije koji ukratko tvrdi sljedeće: to nije samo odraz gađenja “otočnih” glasača spram bruxelleske birokracije i na činjenicama utemeljenog stava da će im izvan EU njihovi životi biti lakši i ljepši, već je to i kritika njihova domaćeg političkog establišmenta koji ih je očito razočarao.
U istom komentaru se tvrdi kako je “Brexit” zapravo svojevrsni poklon, zadnja šansa političkoj eliti u svim europskim državama da shvati da su oni ponajprije izabrani zato da štite interese građana, a tek potom svih igrača na zajedničkom europskom tržištu. Ukratko: prvo ljudi, a tek potom roba i usluge. Ako u kratkom roku stare, tradicionalne političke stranke tu poruku ne shvate ozbiljno, prilično je realističan scenarij da će ih birači u bliskoj budućnosti zamijeniti podemosima, ukipima, AfD-ovima... Stranke krajnje desnice dodatno bi mogle ojačati kao reakcija na sve nesigurniji europski okoliš i terorizam. I u Hrvatskoj se sve jače osjeća kriza političkog sustava, ponajprije “starih” političkih stranaka. Stranačka oligarhija prečesto živi u paralelnom svijetu, njihova otuđenost od stvarnog života očita je. Zato se pojavio Živi zid i baš zato je uspio Most. Koliko će dugo i koliko jako te i slične stranke drmati hrvatskom političkom scenom ne ovisi (samo) o njima samima. Šansu još uvijek imaju stare stranke, ali bez temeljite reforme i HDZ i SDP mogli bi završiti u političkim almanasima. (Marko Špoljar)
>> 10 događaja iz lipnja koji bi mogli promijeniti svijet!
STANOVNICI I MIGRACIJE
Broj ljudi isti, ali etnička slika puno drukčija
Prema svim procjenama, za dvadeset godina stanovništvo Europske unije bit će, po broju, relativno slično sadašnjem, umanjeno za broj stanovnika Velike Britanije koja će tada već odavno biti izvan Unije. Zato će etnička slika biti znatno drukčija nego danas. Uostalom, priljev imigranata samo prošle godine činio je 3,5 promila stanovnika Europske unije, dok je prirodni prirast EU pao na minus pola promila. Drugim riječima, EU je narastao samo zahvaljujući došljacima s Bliskog istoka, dok je prirodni prirast “starosjedilaca” u negativnoj vrijednosti. Priljev imigranata smanjit će se na zanemariv broj, ali će struktura stanovništva biti drukčija nego prije. Ne samo u Njemačkoj koja prima većinu došljaka već i u ostalim zemljama Unije, posebno u zemljama zapadne Europe. Slična situacija je i s Hrvatskom. Broj stanovnika, unatoč sadašnjem negativnom trendu, bit će približno isti, no ne zbog migranata s Bliskog istoka već zbog jedne druge stvari. Naime, u Češkoj i Poljskoj raste srednja klasa i životni standard, a za dvadesetak godina ljudi koji su danas u naponu snage bit će spremni za mirovinu.
I dio njih učinit će ono što njihovi roditelji ili djedovi nisu mogli ni sanjati. Potražit će toplo, ugodno mjesto na kojem će proživjeti umirovljeničke dane. Baš kao što su se stariji Britanci proteklih godina selili u Španjolsku kako bi tamo proživjeli treću dob, Česi i Poljaci, s mirovinama na razini onih kakve se dobivaju u Njemačkoj ili Austriji, mogli bi se doseliti na Jadran. Ne samo da su im tu tradicionalna ljetovališta na koja su se naviknuli već im je i jezik relativno sličan hrvatskom, a do Praga ili Krakova mogu za relativno kratko vrijeme, u posjet djeci, doći automobilom. Stanovništvo Europske unije bit će za dvadeset godina znatno više izmiješano nego danas. S tim da će “mješavina” u Hrvatskoj očito biti drukčija nego u industrijskim zemljama Europe, poput Njemačke, koja je “gladna” radne snage. (Bernard Karakaš)
>> Sukobi, migracije i osiromašenja gospodarstva – sve nas to čeka u 2050.
EKONOMIJA I ZARADA
Hrvati i Nijemci bit će bliži po kupovnoj moći
Četvrtak, 18. rujna 2036. godine. “Dobro jutro, gazda. Sretan 62. rođendan”, probudio me moj osobni robot Dragec u rano jutro 2036. “Hvala, još samo deset godina do mirovine”, odgovorio sam svom digitalnom slugi i prijatelju. “Dron je već obavio kupnju i dostavio dnevnu narudžbu namirnica koje ste sinoć naručili. Molim samo stisnite čip na vašoj lijevoj ruci da platite račun.” Dronovi već danas lete iznad naših glava, dostavljaju robu. Roboti preuzimaju i složenije poslove u industriji, pa futurolozi najavljuju da će za manje od 20 godina svatko od nas imati nešto slično današnjem dronu i svog robota koji će obavljati kućanske poslove i biti nekom vrstom tajnika u domu.
A gotovinski novac – novčanice i kovanice – 2036.? Odavno je otišao u ropotarnicu povijesti. Kakva će doista ekonomski biti 2036. u Hrvatskoj, Europi, svijetu? Jedini egzaktan pokušaj usporedbe 2016. i 2036. moguć je ako se vratimo 20 godina unatrag i usporedimo 1996. s tekućom godinom. Prosječna plaća u Hrvatskoj, ako se nastavi krivulja od 1996., trebala bi u Hrvatskoj za 20 godina biti 2020 eura! Dakle, Hrvati bi za 20 godina trebali zarađivati u prosjeku kao Nijemci danas. Prosječna plaća u Hrvatskoj 1996. bila je 290 eura, a danas je 765 eura. Dakle, možemo očekivati rast plaća od 164 posto. I da, gotovine više nema, ali službena valuta je euro i Hrvatska je već više od deset godina u eurozoni. No, iako nam je plaća više nego udvostručena, i dalje debelo zaostajemo za Njemačkom koja je i dalje europski ekonomski lider.
U Njemačkoj bi plaća u idućih 20 godina s današnjih 2000, po dosadašnjim kretanjima, trebala skočiti na 2860 eura. Po statistici, razlika u kupovnoj moći između prosječnog Hrvata i prosječnog Nijemca trebala bi se dakle znatno smanjiti. Danas su Hrvati na 38% njemačke prosječne plaće, a za 20 godina – po krivulji pretkuphodnih 20 godina, ona bi trebala iznositi puno više – 70 posto njemačkog prosjeka. I hrvatski BDP doživio je eksploziju u proteklih 20 godina, nominalno je skočio 145 posto, sa 29 na 49 milijardi dolara. Ako se tako nastavi i u idućih 20 godina, hrvatski bi BDP 2036. mogao iznositi čak 120 milijardi eura. BDP po stanovniku danas u Hrvatskoj iznosi 12.000 dolara, a po projekciji za 2036. iznosio bi 33.000 dolara – onoliko koliko danas imaju Japanci. Ako tome pridodamo inflaciju od 30-ak posto u idućih 20 godina, može se reći da ćemo živjeti bolje nego danas. Standard bi nam se trebao točno udvostručiti. No, nije sve tako idilično. Do 2036. nestat će mnoga zanimanja – roboti će zamijeniti ljude u jednostavnijim poslovima u svim branšama, kako u proizvodnom tako i u uslužnom sektoru.
Nijemci su napravili studiju – istražili su 30,870.000 radnih mjesta i zaključili: ugroženo ih je 18,300.000, čak 60 posto! Moglo bi, dakle, doći do velikih potresa na tržištu rada – obrazovaniji će biti više nego ikada u prednosti, jer drugi neće moći pratiti tehnološki razvoj koji je već sada gotovo neuhvatljiv. Od digitalizacije svega i svačega profitirat će samo manjina tehnološko najnaprednijih kompanija i pojedinaca, a uz gubitak mnogih radnih mjesta to će povećati razliku između bogatih i siromašnih. Kako ne bi došlo do golemih socijalnih nemira, kompanije će radnicima morati zagarantirati najnižu plaću koja će im omogućiti koliko-toliko pristojan život, a naknade za nezaposlene također će se morati znatno povećati. Mirovinski sustavi mogli bi kolabirati jer će udio starijih od 70 godina znatno porasti. Rezultat totalne digitalizacije mogao bi biti – rijeke sirotinje na ulicama, nezaposlenih i umirovljenika.
Do 2036. deseci milijuna migranata iz Afrike i Azije mogli bi preplaviti Europu, dvostranačka demokracija mogla bi potpuno kolabirati rastom manjih stranaka (taj je proces upravo počeo), osobito krajnje desnice. Težnje za nacionalnom državom mogle bi biti veće nego ikada. Svijet bi mogao biti na rubu općeg, digital digitalnog rata – bojišnice bi bile pune robota ubojica, puno naprednijih od onih koje su nedavno poslali Rusi na džihadiste u Siriji ili onoga koji je ustrijelio ubojicu policajca u Americi. Jedina nada za opstanak čovjeka u idućih 20 godina je jačanje demokratskog sustava, utemeljenog na hrabrim građanima okupljenim u civilno društvo, pluralizmu mišljenja, konstruktivnoj oporbi, slobodnim i kritičnim medijima koji će bdjeti nad vladajućom politikom, društvenim tokovima i ekonomskim sustavima te biti njihov korektiv. “E, moj Dragec, ne znaš ti kako je lijepo bilo prije 20 godina”, reći ću možda svome robotu 2036., prisjećajući se turbulentne 2016., mirne godine u odnosu na ono što bi nas moglo dočekati za samo dva desetljeća. (Antonio Mandir)
>> Labava monetarna politika sije sjeme nove krize, to je isto kao i alkoholizam
JEZICI
Hrvati će učiti češki i švedski jer će tamo odlaziti
Nakon što je Velika Britanija nakon dugih pregovora odustala od izlaska iz Europske unije, najnezadovoljniji su ostali Francuzi koji su se nadali povratku francuskog jezika na prvo mjesto, barem u Europi. Tako bi mogla izgledati budućnost ako se Britanci predomisle, no zapravo ako i odu iz EU, nema opasnosti za engleski jezik. Danas je teško zamisliti i da neka druga kultura prestigne anglosaksonsku bez neke velike kataklizme, a raširenost engleskog jezika među onima kojima nije materinski jezik dosad je u povijesti nezabilježena. Procjenjuje se da je za oko 400 milijuna ljudi engleski materinski jezik, još 800 milijuna govore ga kao drugi jezik te još milijarda ljudi koji ga govore kao strani jezik. A prije samo petsto godina grof od Leicestera požalio se nakon povratka iz Europe kako je engleski jezik, jezik bez značajne književnosti, beskoristan čim se makneš od engleske obale. Ali, onda je došao Shakespeare, pa širenje engleskog imperija, industrijska revolucija, zemlja odakle je krenulo puno toga.
No, danas raširenost engleskog jezika ne znači da je u centru Velika Britanija, dapače, britanski engleski sad je mali dio među mnogim varijantama jezika, ističe lingvist David Crystal u jednom intervjuu. U 17. stoljeću američki se engleski ubrzo razvijao novim riječima koje su onda prihvaćene i drugdje, kao što je to ‘wigwam’. Slično se dogodilo i u drugim zemljama. U Nigeriji, gdje je engleski bio jezik kolonijalnog gospodara, ipak im je dobro došao za međusobno sporazumijevanje, jer tamo se govori 500 jezika. Mnoge su zemlje dale svoj doprinos jeziku, pa u engleskom danas ima 15 tisuća riječi s Jamajke i 10 tisuća iz Južne Afrike. I danas, dok je engleski prvi jezik filma, tehnologije, interneta, vjerojatno će se širiti dalje. A i zato što je puno lakše progovoriti engleski nego neke druge mnogoljudne jezike s istoka. No, za razliku od svijeta, za 20 godina u Hrvatskoj bi preostalo stanovništvo moglo ipak učiti švedski, njemački, češki: jezike zemalja u koje će mladi i dalje hrliti trbuhom za kruhom. (Silvana Perica)
KAKO ĆEMO PUTOVATI?
Najsigurniji i dalje avion, Zagreb bez metroa
Jedno je sasvim sigurno, unatoč spektakularnim nesrećama i uvijek prisutnim terorističkim prijetnjama, zračni je promet statistički najsigurniji. Upravo posljednjih 20 godina trend sigurnosti u zraku postaje izražen. Imali smo prije tri godine i najsigurniju godinu u povijesti zrakoplovstva, 2013. godine poginulo je 459 osoba, nikad manje. Ova bi godina mogla biti novi rekorder, do sada su zrakoplovne nesreće odnijele 278 života. Važnije će se promjene u prijevozu događati na tlu. Začudno, inovativan sustav putničkog prijevoza američko-južnoafričkog poduzetnika Elona Muska, Hyperloop, bolji je odaziv našao u Europi nego u Americi. Najprije su objavljeni ozbiljni planovi da se Hyperloopom spoje Bratislava, Beč i Budimpešta, pa onda i Moskva s Petrogradom i ruskim Dalekim istokom, a nedavno i Stockholm i Helsinki. Očito je Hyperloop remetilački faktor, pa čak i za zračni prijevoz. Sve govori u prilog tome da je globalni napor da se fosilna goriva eliminiraju iz prijevoza autentičan, pa se očekuje da će ih ubrzo zamijeniti električni automobili.
Čini se da je ovdje malo previše optimizma. Očekuje se da će se na cestama 2020. godine nalaziti između osam i devet milijuna vozila na struju. Nije malo, no treba vidjeti kako se najveći udio u toj procjeni odnosi na tek nekoliko zemalja, prije svega onih gospodarski jakih. Vidimo i kako su prilično izdašni državni poticaji ostavili slab odjek te se broj “strujaša” na našim cestama nije bitno povećao. Ali, radi se na infrastrukturi, punjača, i onih najbržih, svakim je danom sve više, pa je moguće očekivati da stvar i kod nas u nekom trenutku krene. Ono na što se teško može računati jest metro u gradu Zagrebu. Nekako teško možemo povjerovati da naše posrnulo gospodarstvo može iznijeti projekt koji bi koštao stotinjak milijuna kuna za jedan kilometar. Ta cijena diže razinu gradnje metroa na razinu nacionalne kapitalne investicije. U trenutku kada nismo ni započeli famoznu nizinsku prugu Zagreb – Rijeka, reklamiranu još i u čuvenom Planu 21 kao projekt od nacionalne važnosti težak četiri i pol milijarde eura, teško je vjerovati da bi bilo koja vlast kimnula glavom pozitivno na zagrebački metro. A bez nizinske pruge nema ni revitalizacije luke Rijeka. (Zoran Vitas)
ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
Pametni lijekovi će nas ciljano liječiti
Zdravstvo nije samo medicinsko pitanje i kako će ono izgledati u budućnosti, koliko ćemo moći primjenjivati nove metode, nabavljati tehnološki naprednu opremu, liječiti se takozvanim pametnim lijekovima, ovisi ponajprije o gospodarskim prilikama. Niz znanstvenih radova dosad je utvrdio kontinuirani rast troškova za zdravstvo u europskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj, a svi redom naglašavaju kako će se takav trend i nastaviti. Na razini EU i Europe općenito cilj je smanjiti razlike u dostupnosti i kvaliteti zdravstva između različitih europskih zemalja jer europsko zdravstvo, neovisno o dva različita modela, počiva na solidarnosti. Ono što Europskoj uniji budućnost neupitno donosi jest starenje populacije, pad broja radno sposobnog stanovništva, što sve skupa jasno donosi veće zdravstvene troškove uz manja ulaganja.
Zadržati razinu i donekle pratiti medicinski razvoj prema trenutačnim ulaganjima u Hrvatskoj neće biti održivo. U usporedbi s EU statistikom imamo previše bolnica, pojedine od tih bolnica imaju pak previše, da tako kažemo, suvišnih odjela. Reći će to off the record i zdravstvena vlast, ali nijedan ministar zdravlja neće samostalno nikad odlučiti ugasiti neku bolnicu, ukinuti neko rodilište ili odjel. No, prema projekcijama i statistici bit će to neizbježno, a razvijene i bogat(ij)e EU zemlje imaju neke sasvim druge zdravstvene prioritete. Za početak tamo je naglasak na prevenciji i pacijent ima odgovornost za svoje zdravlje, dok je kod nas i danas teško zamisliti da pušač plaća skuplje zdravstveno ili da pretila osoba mora nadoplatiti ugradnju kuka/koljena. Monopol HZZO-a i otvaranje tržišta osiguranja također je pitanje koje čeka hrvatsko zdravstvo. Dotad razvijeni dio EU razvija personaliziranu medicinu, skupu, no učinkovitu medicinu koja garantira liječenje po mjeri pojedinca. U tom smjeru razvijaju se i lijekovi i pomagala te je to budućnost medicine – popiti točno određenu i prilagođenu dozu pametnog lijeka koji ciljano i točno rješava bolest konkretnog pacijenta, liječenje bez nuspojava. (Ivana Rimac-Lesički)
MILENIJSKA GENERACIJA
Ostaju bez obiteljskog srebra koji su prodali roditelji
Od razvoja tehnologije očekuje se napredak koji će poboljšati kvalitetu života, povećati materijalno blagostanje i produljiti životni vijek. No, čini se da će jedan od ta tri elementa zaobići milenijce, generaciju rođenu nakon 2000. Sva recentna istraživanja, pa i najnovije koje je proveo Resolution Foundation, neovisni britanski “think-tank” koji izrađuje analize i provodi akcije vezane uz životni standard, pokazuje da će milenijska generacija zarađivati manje od generacije svojih roditelja, uz skuplji život. To je prvi put nakon Drugog svjetskog rata da novi naraštaj živi lošije od prethodnog. Izračunali su da u svojim 20-ima milenijci zarade oko 71.200 kuna manje nego njihovi roditelji – generacija X, rođena između 1966. i 1980., a da na stanovanje potroše vrtoglavih 391.600 kuna više do 30-ih godina života. Iako se ne može stavljati u kontekst s nerazvijenim dijelovima svijeta, kvaliteta života očito će im pasti.
Brojke su izračunate za britansko tržište, no slično je istraživanje za Hrvatsku izradio Institut za društvena istraživanja, zaključivši da su najveće žrtve krize mladi ljudi koji će teško kompenzirati razdoblje dugotrajne nezaposlenosti. Često su prisiljeni raditi lošije plaćene poslove ispod svojih kvalifikacija, a i njihovi osiromašeni roditelji, koji su u krizi rasprodavali “obiteljsko srebro”, ostavit će im manje nego što su sami nasljeđivali od prethodnika. Već im je teško, no situaciju olakšava činjenica što mnogi još žive u roditeljskom domu, a budućnost, u kojoj se kad-tad očekuje njihovo osamostaljenje, donijet će im nove troškove. Pravo je pitanje ima li društvo kapaciteta iznaći rješenja koja bi kompenzirala rastuće razlike među generacijama. (Valentina Wiesner-Mijić)
TURIZAM
Zarađivat ćemo puno više od sadašnjih 8 milijardi
Svijet se mijenja sve brže i za dvadeset godina izgledat će bitno drukčije nego danas. Krizna će žarišta vjerojatno tinjati na nekim novim mjestima zemaljske kugle, ali, jedno je sigurno: ljudi će i dalje putovati. Hrvatska će imati više turista od rekorda kojima se danas hvali. Samo do 2020., plan je, sadašnjih 80 milijuna turističkih noćenja uvećati za još deset milijuna. Gradit će se i novi hoteli, sezona će biti dulja od ljeta, a uz malo mudrosti i puno truda sve bliže cjelogodišnjem idealu. Hrvatska bi turistička priča, koja sada godišnje od stranih gostiju donosi oko osam milijardi eura, već do spomenute 2020. trebala biti i unosnija za nekoliko milijardi. Tijekom desetljeća i pol, koje potom dolazi, Hrvatska ima sve šanse prigrliti i turizam novog tipa, osvješteniji i odgovorniji od današnjeg, u kojem se putuje kako bi se mijenjalo i sebe i svijet. Preduvjet je da naš turizam ne potone u uniformiranost, preizgradnju, industriju i da (p)ostane prepoznatljiv, svoj, domaći. Šansu imamo. Dijelovi Španjolske, Francuske ili Italije, recimo, pretjeranom su gradnjom i jednoličnim hotelskim mastodontima i resortima uništili takvu mogućnost.
Dvadeseto je stoljeće bilo vrijeme standardizacije smještaja, prehrane, efikasnosti... Mnogi ljudi već danas ne žele biti samo konzumenti, na odmoru žele naučiti nešto o sredini u koju su došli, upoznati domaćine i njihov način života, usvojiti neke nove vještine, vratiti se kući promijenjeni, nadahnuti. Turizam budućnosti svakako će počivati na različitostima, na autohtonom, lokalnoj tradiciji, uz veću odgovornost i gostiju i domaćih ljudi prema prirodnim resursima. Tako razmišlja Irena Ateljević iz Instituta za turizam. U pozadini će se, pak, odvijati neizvjesna utrka; hoće li čovječanstvo prije dosegnuti prihvatljivu granicu u crpljenju nafte ili će znanstvenici preduhitriti taj trenutak i izmisliti novo sredstva putovanja. Ostanemo li ovisni o nafti, prijevoz bi u budućnosti mogao postati jako skup, što bi bio veliki udar na udaljenija odredišta i ljudi bi masovno birali bliže zemlje, opisuje I. Ateljević scenarij u kojem bi Hrvatska, na dohvat ruke Europi sa stotinama milijuna stanovnika, mogla profitirati. (Radmila Kovačević)
ŽIVOT I HRANA
Rajčicu ćemo brati s vlastitih prozora i balkona
Urbani vrtovi i sve veća ekološka svijest potrošača što jedu s jedne, a s druge GMO koji je u EU u početku ušao na mala vrata, a TTIP-om sa SAD-om uzeo zamaha. Više se ne bojimo samo GM kukuruza, soje ili krumpira, klimatske promjene “oživile” su planove i o GM rajčici, jabuci, krastavcu, paprici, salati... koji se svojom genetskom strukturom sami bore protiv nametnika. Na njivama putem satelita i sjetvu i žetvu u kombajnima i ostalim strojevima bez čovjeka kontroliraju dronovi, cijene hrane zbog sve većih klimatskih promjena i vremenskih nepogoda rastu, a prinosi, čak i kad je GMO u pitanju, padaju jer gube bitku sa superkorovima. U Hrvatskoj salatu i rajčicu sve češće ćemo jesti s vlastitih prozora i balkona, terasa nebodera, čak i sobe viška pretvarat ćemo u urbane zelene vrtove u kojima će nam sunce glumiti posebna rasvjeta. Što jedemo, je li to organsko, ekološko ili konvencionalni proizvod pun pesticida bit će nam sve važnije, no GMO će u nas i dalje biti zabranjen.
Zemlju će nam okrupniti stranci, ali će oni s nje izvoziti skupe i tražene ekološke proizvode. Bit će dovoljno da milimetarski komadić prislonimo na digitalni uređaj koji će nam prikazati kompletnu “krvnu” sliku voća i povrća koje konzumiramo. U trgovini ćemo ga pak, kao i meso i ostalu robu široke potrošnje, gledati “pametnim” naočalama i u realnom vremenu dobiti sve relevantne informacije, kad je, gdje i kako ubrano, i koliko je svježe. Na osnovi informacija koje je naš lokator u trgovini odašiljao za prijašnjih kupnji, dobivat ćemo i slike preporuka novih proizvoda i gdje se nalaze kako bismo si skratili vrijeme utrošeno na kupnju, a prolaskom kroz blagajnu koja će sama u tren učitati koliko smo potrošili ili su to već uradila naša “pametna” kolica, kupnju ćemo verificirati tek biometrijski – otiskom prsta, umjesto da smo se hvatali papirnatih novčanica i kartica. Neke od proizvoda koje budemo tražili isprintat će nam 3D printer u dućanu, a ako smo pak prelijeni za trgovinu, u nju ćemo virtualno, od police do police, od proizvoda do proizvoda – od kuće. Dok lješkarimo u vrtu ili na balkonu u precizno vrijeme koje smo sami odredili kupljene proizvode isporučit će nam dron. (Jolanda Rak-Šajn)
>> Šef Tesle predstavio nove projekte: Električni kamioni i autobusi te krovovi sa solarnim panelima
Pa gdje je naše novinarstvo, kakv je ovo članak i za koga?