Očekivana životna dob u Hrvatskoj će 2030. godine narasti za 4,7 godina u muškaraca i 3,3 godine u žena, projekcija je tima znanstvenika koji su prognozu utemeljili na 21 različitom modelu za ovakav izračun. U stručnom članku koji je objavio poznati znanstveni časopis Lancet projiciralo se koliko će se dugo živjeti 2030. godine u 35 različitih zemalja svijeta među kojima je i Hrvatska.
Dulji životni vijek očekivan je u svim analiziranim zemljama, što je podatak na koji se mora računati, kako stoji i u članku, radi planiranja zdravstvenih i mirovinskih troškova. S obzirom na zdravstvo u vječnom dugu, iseljavanje radno sposobnog stanovništva i istodobno starenje populacije u zemlji, upitno je koliko je dugo hrvatski zdravstveni sustav održiv.
Ključan gospodarski rast
– U ovom trenutku nama nedostaje 288 tisuća zaposlenih da bismo bili u prosjeku EU, a i posljednje izvješće Europske komisije upravo dovodi u odnos broj zaposlenih i financijsko stanje zdravstvenog sustava u Hrvatskoj. Jer hrvatski zdravstveni sustav direktno ovisi o gospodarstvu; trenutačno samo 35 posto stanovništva financira zdravstvo koje svi koriste.
Nisam pesimist, no ako se taj broj ne poveća, ako se ne zaustavi odlazak mlade radne snage, uz ovakve projekcije o rastu životnog vijeka koji uvijek znači i rast zdravstvenih troškova, tada sustav neće uskoro biti održiv – objašnjava dr. Dražen Jurković, direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu, ističući da, kako danas tako i u budućnosti, zdravstvo ovisi ponajprije o gospodarskom rastu.
Tom sustavu zasigurno slijedi još starija i dugovječnija populacija, što bez gospodarskog rasta i promjene samog sustava, poručuju stručnjaci, neće moći još dugo “šlepati”. Neke od mjera koje država može poduzeti, kako smatra naš sugovornik koji je inzistirao na anonimnosti, jest vraćanje porezne olakšice ljudima koji se dodatno zdravstveno osiguraju.
Ministar mora upravljati
– Ima niz mjera koje mogu rasteretiti sustav i donijeti uštedu, a da nisu na štetu osiguranika, odnosno pacijenata. Primjer financijski stabilnog i uspješnog zdravstvenog sustava je Švicarska, koja nema javni zdravstveni sustav u kojem je država odredila minimum koji svaki osiguravatelj zdravstvenog osiguranja mora ponuditi osiguraniku i za to ne smije ostvarivati profit.
Kod nas je za početak i problem što se ne shvaća da ministar, iako je liječnik, nije na toj poziciji da liječi ljude, nego da upravlja sustavom, a oni uglavnom prve dvije godine tek pokušavaju shvatiti kako sustav uopće funkcionira. Zdravstveni dug realno iznosi šest milijardi kuna i to dugoročno nije održivo – komentira naš sugovornik napominjući da svaki novi dug ponovno plaćaju sami građani, i to s kamatama po kojima se država već negdje u to ime kreditno zaduži.
>> 10 problema koje Kujundžić još nije ni pokušao riješiti
Zdravstvo može. Zdravstvo treba reorganizaciju i racionalizaciju, može biti puno efikasnije i jeftinije, a liječnici mogu imati bolje plaće... Jedinstvena nabava, jedinstvena administracija, smanjenje broja bolnica i drugačije zdravstveno osiguranje napravilo bi čuda... Veći problem je mirovinski sustav, koji se već sada raspada. Previše prijevremeno umirovljenih, previše nezasluženih mirovina, povlaštenih i naslijeđenih mirovima. U prvom stupu pod hitno razdvojiti radne mirovine od raznih naknada, da građani vide koliko plaćaju onima koji su zaslužili mirovinu i onima koji su je dobili, ojačati drugi i treći stup, te polako gasiti prvi stup... Najveći pozitivni utjecaj na društvo imalo bi razdvajanje prvog stupa kao što sam gore naveo, uz mjesečni javni izvještaj koliko je "mirovina" isplaćeno na osnovu raznih "stečenih prava". To bi možda malo osvijestilo građane što znači kada političari nešto obećaju, kako to utjeće na povećanje poreza, zašto imamo najviše poreze u EU, a ceste su nam pune rupa, itd...