Pokret nesvrstanih kao treći svjetski blok, ili treći put u svjetskoj politici, osnovan 1961, bio je neuspješan odgovor tzv. zemalja u razvoju na hladnoratovsku podjelu svijeta između Moskve i Washingtona.
Prvi generalni sekretar te organizacije bio je Tito, ali i Stipe Mesić 1991. godine, na mjestu predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer je tada ponovno to mjesto zapalo Jugoslaviju. Znamo i za treći put bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira. On je pak tražio srednji put između ekstremno hladnokrvnog kapitalizma i politike države blagostanja koja previše zalazi u sektor društvenog. U Hrvatskoj smo pak danas suočeni sa čak dva treća puta. S jedne se strane propituje tko bi i kakav trebao biti treći hrvatski predsjednik, a s druge se strane narodu nudi treći put ili blok između HDZ-a i SDP-a!
I dok se sadašnji predsjednik Mesić samo smješka, i zasad to negira, na sve strane bruji o Mesićevu trećem bloku ili trećem putu u hrvatskoj politici! Njegov se drugi, posljednji mandat na kormilu države, bliži kraju, prava borba za njegova nasljednika tek počinje, ali očito i Mesićev krug ljudi traži način kako i dalje ostati u politici, a preko nje zadržati i određene poluge moći. Ni Mesić zacijelo ne misli da je odlaskom s Pantovčaka njegova politička karijera gotova, iako je već u poodmaklim godinama, a već je dulje vrijeme nezadovoljan i SDP-om i stanjem na ljevici. Pa se Hrvatskoj počinje nuditi neki nedefinirani treći put ili blok koji je već u začetku najviše preplašio upravo ljevičare, jer drže da on neće pomoći razbijanju HDZ-a, nego da će još samo više podijeliti upravo ljevicu.
Hoće li se reći da Hrvatska nema perspektivnu budućnost sa sadašnjom političkom nomenklaturom, ni s HDZ-om ni sa SDP-om, pa treba narod uvjeriti da je za njega najbolji netko treći? Netko nesvrstan?
I dosad su se često lomila koplja između Pantovčaka i Banskih dvora oko nesvrstanih, posebice nakon izbora Hrvatske u nestalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a. Pa je Pantovčak tražio veću dozu zahvale nesvrstanima, čiji su nam glasovi, kažu, presudili kod izbora, a Banski su dvori čvrsto uz Ameriku, što se kasnije pokazalo i kao dobitna kombinacija, kako u sukobu sa Slovenijom, tako i oko Haaga. No nesvrstani nikad nisu ni bili jedinstveni među sobom. Neke zemlje pokreta, poput Indije, bile su uz SSSR protiv Kine, a kubanski vođa Fidel Castro nije mogao podnijeti Titov utjecaj u organizaciji. Ni Tito nije bio nikad posve zadovoljan pokretom, kroz koji je tražio mogućnost da i u druge zemlje izveze komunističku/socijalističku revoluciju.
To je Tito dao do znanja početkom 1973. i tadašnjem savjetniku u jugoslavenskom Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove Budimiru Lončaru, današnjem Mesićevu posebnom savjetniku za međunarodne odnose, kojemu se pripisuje glavna zasluga u lobiranju za Hrvatsku u UN-u među nesvrstanima. Lončar je tada Tita izvijestio da je za pokret “svakako najznačajnije da je od Georgetowna naovamo on održao kontinuitet svoje aktivnosti i to na uzlaznoj liniji”. Tito mu je odbrusio u svome ironičnom stilu: “Tko je to održao kontinuitet? Nesvrstani? Da, možda u Ujedinjenim narodima, inače je bio slab kontinuitet.”
Nekakva politika nesvrstavanja sad se nudi i unutar hrvatskih granica. To je dakako legitimno, i presudit će na kraju birači, ako do toga dođe. No možda taj blok, ili već i sama njegova najava, još više zbliži HDZ i SDP, pa dođe čak i do toliko spominjane velike koalicije, kakva je već na djelu u Austriji i Njemačkoj.
S druge strane, narodu se sad često poručuje da bi novi predsjednik države svakako trebao biti antifašist. Kao da smo u 1945. godini! Ne, treći hrvatski predsjednik trebao bi biti demokrat, moderan, koji govori strane jezike, koji ima stabilnu i uspješnu političku i(li) gospodarsku karijeru, koji ima uzoran privatni život i koji nije bio u komunističkoj partiji, koji nema dvostruka mjerila, koji će narod ujedinjavati i biti predsjednik svih hrvatskih građana.
