Budnica Ljudevita Gaja „Još Hrvatska ni’ propala!“ nekad je budila nacionalni ponos i prkos. Danas, u ovo turobno vrijeme, kada je Hrvatska u teškome stanju, ta stara budnica zvuči tek kao upozorenje da je Hrvatska doista na rubu, kao strahovanje da dolazi vrijeme kada bi Hrvatska doista mogla propasti. Vladino upravljanje državom samo još pojačava taj dojam jer, štogod je počela, sve je ubrzo propalo, združenom krivnjom propale HDZ-ove vlasti i nesposobnošću SDP-ove. Dojam je da Kukuriku koalicija ne zna kako upravljati državom i kamo zemlju vodi, a da oporba ne daje nikakva jamstva da bi to ona znala. SDP i HDZ doimaju se nesposobnima voditi Hrvatsku u ovakvo teško vrijeme. Vrijeme krize kao da opet zahtijeva ujedinjavanje nacionalne pameti i energije i stvaranje nestranačke vlade po uzoru na Vladu nacionalnog jedinstva, formiranu 1991. godine.
Kada je Hrvatska već bila napadnuta, kada je svakim danom gubila sve više teritorija, kada je trećina Hrvatske bila okupirana, a masa prognanika i izbjeglica bila na trošku države i kada je izgledalo da je krah Hrvatske neminovan, osnovana je Vlada nacionalnoga spasa pod vodstvom Franje Gregurića. Ona je nastala kao zamjena katastrofalno nesposobnoj vladi Josipa Manolića. Premda se danas može nagađati je li Gregurićeva vlada nastala kao izraz HDZ-ove političke nemoći ili kao čin državničke mudrosti doktora Franje Tuđmana, no najvažnijim se pokazalo da je ona tada bila formirana. Ta je vlada jedan od najboljih Tuđmanovih političkih poteza. Ona je spasila Hrvatsku. U njoj su bile zastupljene sve tadašnje parlamentarne stranke osim HSP-a. Nevažne su bile stranačke političke razmirice i ideološke razlike, a najvažniji je bio nacionalni interes. Bila je važna jedino Hrvatska. Kada se promatra današnja vlada, dojam je da joj je važnija njezina vlast nego Hrvatska. Svi dosadašnji pokušaji vlade Zorana Milanovića pokazali su se neuspješnim i nedovoljnim za spas Hrvatske. U ovoj vladi ima puno više nesposobnih nego sposobnih. Razlog je sigurno i u imperativu da svi članovi Vlade moraju ujedno biti i članovi stranaka Kukuriku koalicije. To je, ne samo Vladin ograničavajući faktor nego i najvjerojatniji razlog njezine neuspješnosti. Kada se prisjetimo vlade Franje Grgurića, u njoj stranačka pripadnost nije bila glavni razlog i ulaznica u tu vladu. Važnima su jedino bili nečija stručnost i sposobnost.
U Vladi nacionalnog jedinstva bili su ljudi koji su imali i politički i stručni legitimitet. Iza tih ljudi bila je ne samo politička sposobnost. Doktorske titule imali su i predsjednik Franjo Gregurić i potpredsjednici Vlade Zdravko Tomac i Jurica Pavelić, a i članovi Vlade, Milan Ramljak i kasnije Mladen Vedriš. Koliko pak u današnjoj vladi ima doktora znanosti, koji se bave gospodarstvom i upravljanjem državom? Ne bi bio problem što većina današnjih ministara nema znanstvenih titula kada bi oni znali na pravi način voditi državu. U ovoj je vlasti i previše nesposobnih ministara. Neki ministri u sadašnjoj Milanovićevoj vladi valjda nigdje ne bi mogli biti ministrima. Osim u ovoj vrijednosno devastiranoj Hrvatskoj, zemlji srušenih kriterija. Ni opozicija predvođena HDZ-om ne pokazuje bolje osobine. U Hrvatskoj nije najvažnije biti sposoban. Pa ni u najvećim strankama, u SDP-u i HDZ-u. Uz takvu vlast i oporbu, Hrvatska se teško i može nadati nekome boljitku. Kukuriku koalicija do sada nije pokazala ništa osim svoje nesposobnosti. Ovo je krizno vrijeme i za izlazak iz krize možda bi ponovno trebalo razmišljati o nekoj novoj i sposobnoj vladi nacionalnoga jedinstva. Protiv takve vlade može biti samo egoistični stranački interes, stranačko sektaštvo koje ignorira opći i nacionalni interes. Predsjednik Josipović može postupiti kao nekada Tuđman ili žmiriti, ali žmirenje neće zaustaviti hrvatsko propadanje. Zatvaranje očiju zapravo je samo odgađanje agonije i moguće pretvaranje davne Gajeve budnice u nacionalnu tužaljku: Kako je propala Hrvatska.
Nevjerodatno je : Koliko je ovdje malo Komentara ?