I povod je bio velik. Djelo su znamenitom estonskom skladatelju Arvi Pärtu sa stalnim boravkom u Njemačkoj naručile gradske vlasti Kölna za proslavu 750. obljetnice gradnje tamošnje slavne gotičke katedrale godine 1998. kada je i praizvedeno. Pärt je dvije godine pisao opsežan i jasnim potezima isklesan Pokajnički kanon Gospodinu našemu Isusu Kristu.
Sklonost mistici
Kanon je dio pravoslavne službe. Izvorno se izvodio u ranu zoru uz svijeće u mraku crkve sve dok se ne bi otvorila vrata i pustilo da uđe svjetlo kao slika ljudske preobrazbe iz mraka do svjetlosti. Pärt koji se dugo bavio impozantnim vokalnim naslijeđem pravoslavlja kaže da je dugo proučavao tekst Kanona koji se pripisuje Andriji s Krete iz 6. ili 7. stoljeća, sve dok ga nije razumio. U svojim djelima iz zrelog razdoblja stvaralaštva, sklon duhovnosti i misticizmu, Pärt rado na svoj autohtoni i vrlo široko prihvaćeni način manipulira naslijeđem duhovne glazbe. Kanon pokajanja bio je posvećen Estonskom filharmonijskom komornom zboru i njegovu dirigentu Tönu Kaljusteu koji su ga i praizveli i snimili, pa je tako obišao svijet. A koliko je njegovo inzistiranje na duhovnosti ljudima blisko, pokazala je i velika gužva u predvorju Muzeja Mimara.
I doista nije lako dohvatiti se te impresivne gromade od sat i pol pjevanja te zato svaka čast Zboru HRT-a i njegovu dirigentu Tončiju Biliću na hrabrosti i izdržljivosti.
Usrdnost molitve
U osnovi jednostavan četveroglasni slog ima upravo onu vrstu zahtjevnosti da se pošteno, precizno i izražajno te nadasve izdržljivo prenese njegova jednostavnost u devet pjesama (oda) kojima prethodi puni i zborski zvuk uvodnih tzv. irmosa u kojemu će baš svatko već s početka prepoznati tradiciju moćnih ruskih zborova. Ponavljajuće strukture, ali uvijek za mrvu drukčije, usrdna zborska molitva i vapaj kroz pjesme i promijenjen način molitve koja slijedi na kraju ima svoj učinak na slušatelja koji se prepusti izvedbi. Skladatelj kao da je svjestan toga učinka, a zapisao je da uvijek polazi od teksta, od jezika koji “stvara glazbu”, pa će tako crkvenoslavenski Pokajnički kanon biti potpuno drukčiji od Litanije s engleskim tekstom.
A Zbor HRT-a kojemu to nije prvi susret s velikim djelima a cappella finom će ravnotežom dionica i suptilnim “odgovorima” u stilu antifona, kao i moćnim “ležećim” basovima na kojima počivaju neki dijelovi skladbe, pokazati da je s puno kompetencije pod vodstvom Tončija Bilića sposoban impresivno donijeti djelo razmjera Pokajničkog kanona. Zacijelo su zadovoljni mogli biti i izvođači i publika. I ona zborskog ciklusa Sfumato i ona biennalska.
