Šaptom pade Primorčevo društvo znanja. Jesu li njegovi stupovi pali kao žrtva Bruxellesa ili u funkciji zaštite ministra policije, čija se ostavka sve glasnije traži?
Je li akcija, o kojoj ni predsjednik države, a ni resorni ministar Primorac očito nisu znali ništa, tempirana još prije mjesec dana, kako se sada tvrdi, ili je presudan bio bruxelleski Pododbor za pravdu, sigurnost i slobodu Europske komisije, koji je jučer i danas u Hrvatskoj, i kojeg nikako nisu smjele dočekti naslovnice s Josipom Galincem, pretučenim u po bijela dana pred državnom institucijom, policajcima i očevicima?
Zbog bruxelleskih gostiju nikad nije teško na brzinu pripraviti nešto atraktivno da se pozornost skrene s nesposobnosti vlasti da zaštiti sigurnost vlastitih građana na njezinu posvećenost borbi protiv korupcije?
Očito, sve je izvedeno da bi se hrvatski građani i međunarodna javnost još jednom divili kako institucije rade posao koji bi i inače, bez kamera i medijskog pokroviteljstva, trebale raditi, stara priča da se profesori prodaju je, gle čuda, potvrđena, a nakon izjave da siromašni mogu proći samo ako uče, postalo je jasno da ni pedagogija, kao ni pravda, ne stanuju u Hrvatskoj.
Doduše pokazalo se i da su profesori socijalno osjetljivi te da su siromašniji ipak mogli jeftinije studirati, ali teško da je to bio baš pravi motiv udruživanja profesora u vlastiti lanac sreće.
Istina, ministar Primorac pokušao je odmah sanirati štetu i cijelu akciju Indeks okrenuti u svoju korist, ali slike profesora koje policajci vode na ispitivanje nadjačale su njegov ton. Narod voli kad se hapsi – čak i kada zna da na kraju nema ništa od toga – i lako zaboravlja da su ne tako davno aktualne bile slike zločinačke organizacije, koja je uhićena spektakularno, a nakon toga skromno suđena, dr. Šimića, koji je spektakularno osuđen, a kaznu služi na slobodi u BiH, sudionika akcije Maestro, nakon koje su spektakularno obećani dirigenti, ali još nisu dovedeni pred lice pravde.
Sve mito koje su oni primili vjerojatno nije ni blizu slučaju Brodosplit’ ali kratko pamćenje naroda omogućava dugu vlast HDZ-a. Hoće li nakon što se zagreblo po liječnicima i profesorima na red doći i državna uprava? Hoće li se pročešljati ministarstva i izaći u javnost s pronađenim, hoće li na red doći i političari?
Hrvatska je imala vremena da u 13 godina nakon rata postavi puno kvalitetnije temelje. Mogla je recimo naći načina da osudi ubojice, umjesto da ih gleda kako se šeću na slobodi, mogla je shvatiti da će se podzemlje iz svog mraka premjestiti vrlo brzo na svjetlo dana kada shvati da mu to vlast dopušta, mogla je pokazati da joj je sigurnost građana najvažnija kada je prvi mafijški obračun ubio nevinog prolaznika.
Da se tako radilo, možda bi ubojice Ibrahima Dedića, Milana Levara, Nikole Lisičara i ostalih bile u zatvoru, možda bi Luka Ritz bio živ, možda ne bi svatko kome zatreba gotovina bez straha upao u banku i odnio koliko mu treba, možda bi doktori više strepili kada bi tražili da im se plati ono za što su već plaćeni, možda bi se čak i račun veronske večere mogao vidjeti. Nema države bez kriminala, ali jaka država slabi kriminal. Hrvatska je javnost navikla na “happeninge” kada bruxelleska vatrica dogori do noktiju, kada treba skrenuti pozornost s neriješenih stari, kada treba izaći na izbore.
Rupe se razgrću, ali se ne zatrpavaju, procesi kreću, ali se njihovi završeci negdje izgube, akcije izgledaju spektakularno, ali nakon njih ostaje osjećaj da pravi krivci ipak neće završiti u zatvoru. I zato će i nakon Indeksa i u Bruxellesu i kod građana uz Sanaderovu vladu stajati eventualno slaba dvojka. A možda ni ona.
