Što povezuje muku i smrt Isusovu i situaciju oko Kosova, primjerice demoliranje veleposlanstava i nerede u Beogradu i u Kosovskoj Mitrovici? Naizgled nepoveziva tema. A ipak ima dodirnih točaka. Neću o politici. Zanima me drugo. I u situacijama koje pratimo u Srbiji, ali i u mnogim drugima, riječ je o nikad odbačenom obrascu kolektivne krivnje koja, čini se, postaje konstanta u ljudskoj povijesti.
Dogodila se i u Isusovu slučaju traženjem krivnje za njegovu osudu i smrt. Kao što je poznato, čak su i evanđelisti ostavili nešto prostora za kolektivnu optužnicu. Začudo, u takvu poopćivanju kriv je bio židovski, ali ne i rimski narod premda je Isusa formalnopravno osudio Pilat.
Ta je selektivnost krivnje simptomatična i postat će matricom antisemitizma koji je, ruku na srce, klijao i u Crkvi te je vrhunac doživio u nacionalsocijalističkoj ideologiji sa strašnim posljedicama po židovski narod. No, obrazac se ponavlja pa bismo primjere traženja kolektivne krivnje lako mogli naći i izvan, ali i u svome dvorištu. Srbima su, po tome obrascu, sada krivi svi Albanci i Hrvati, ali onda i Amerikanci i Nijemci; Hrvatima su kolektivno krivi Srbi i Slovenci, Slovencima Hrvati, Židovima Palestinci, a njima, Sirijcima i Irancima Židovi; Amerikancima Iračani i Iranci, baš kao što su Nijemcima bili kolektivno krivi Židovi i Romi... v Naravno da simplificiram, no ne svjedoči li nam zorno i naša nedavna povijest kako je upravo ono što pojednostavljujem bilo ubojito? Kao što za Isusovu muku i smrt nije kolektivno bio kriv židovski narod, nego neki iz njegova vodstva i neki od rimske vlasti, tako za zločine nad Hrvatima nisu krivi Srbi nego neki iz toga naroda i obrnuto. A sve krene hajkom kakva je primjerice ova između slovenskih i hrvatskih političara i medija koja se onda prelijeva u opće raspoloženje. Riječi, umjesto da su “od prijeka lijeka”, u takvome obrascu najčešće postaju katapulti i giljotine, streljivo koje još nije dohvatilo svoj cilj.
Traženje i podržavanje kolektivne krivnje kolektivni je nadomjestak za prastaru religioznu praksu zadovoljenja za nepravdu, grijeh i zlo te čin samoopravdanja. Poznaju ga sve religije, a, izuzeto iz religioznog i pretočeno u političko područje, ono postaje tempiranom bombom novih zala. Njegovi su konzumenti ljudi niskih duhovnih razina koje nekritička javnost i loša politika često instrumentaliziraju pretvarajući ih u ideološki otponac.
Smiju li duhovni ljudi i intelektualci šutjeti i pretvarati se kao da te matrice nema? I nije samo u tuđem dvorištu. I u nas klija. A ako smo kršćani, ne pletemo li šutnjom novi mračni obrazac i oko Isusa?
