Poreznici i ministri financija nisu baš među najpopularnijim državnim dužnosnicima, no Boris Lalovac je iznimka, vjerojatno zbog svoje otvorenosti i neposrednosti u komunikaciji s javnošću. Za Večernji list razgovarali smo s ministrom financija u Milanovićevoj Vladi između dva predstavljanja izbornog programa Narodne koalicije o onome što građane najviše zanima: hoće li im rasti dohoci ako ljevica ponovno osvoji vlast.
Na prošlim izborima bili ste prvi na listi i dobili 36,82 posto preferencijalnih glasova, i to je bio jedan od najboljih rezultata. Kako objašnjavate svoju popularnost? Za bivšeg ministra financija baš se ne očekuje da bude popularan u narodu?
U zemlji koja je u ekonomskoj krizi jest neobično da je Ministarstvo financija popularnije nego druga ministarstva. Za sebe samo znam da sam radio pošteno i sa srcem, i da sam htio napraviti neke promjene u onih samo godinu i pol dana koje sam „naslijedio“ od Linića. To nije bilo lako jer je u tom trenutku u Ministarstvu doslovno vladao kaos. Otišlo je troje ključnih ljudi koje je trebalo zamijeniti, a nitko nije htio doći u Ministarstvo. Zvao sam dosta ljudi iz privatnog sektora da mi dođu pomoći, nisu htjeli, zvao sam čak i neke makroekonomiste iz banaka i također dobio odbijenicu, pa onda iz krugova na tržištu kapitala, pa sam i tu dobio odbijenicu. Ali snašao sam se.
Mala im je bila plaća?
Čak ne ni mala plaća, nego pritisak je bio ogroman, a ljudi nisu htjeli riskirati godinu i pol dana prije izbora, a osim toga, u Ministarstvu baš i nije bilo lako raditi. Tako sam ja dobio poziv od premijera da preuzmem Ministarstvo, a onda sam dosta dugo radio bez zamjenika i pomoćnika. Trebalo je malo i smiriti cijelu situaciju i napraviti neke pomake, što nije lako kad znate da imate još samo godinu i pol dana mandata. Većina drugih u toj situaciji nastoji samo održavati „hladni pogon“, isplatiti plaće i mirovine, no ja sam se odlučio povući neke poteze za koje sam mislio da bi mogli preokrenuti loše trendove, a to mi je i uspjelo.
Možete li istaknuti glavne?
Inače volim donositi odluke tek na temelju puno brojki i podataka, to je moja strast, tako da je mi je prva veća akcija bila da ustanovim koliki su točno dohoci i porezno opterećenje dohotka pa sam izašao s prijedlogom da ukinemo stopu od 40 posto. Vidio sam da su različita tumačenja je li porez 25 ili 40 posto uzrokovala brojne probleme građanima i tvrtkama, da su se ljudi puno žalili, i vidio sam da ne bismo smjeli s porezom kažnjavati rad, pogotovo ako netko radi dva i više poslova, jer upravo je rad najviše nedostajao Hrvatskoj. A 40 posto poreza je kao kazna. Osim toga, krenuo sam s inicijativom da se taj sustav pojednostavni, da se porezna uprava rastereti i da ljudi na sve poslove ne plate više od 25 posto poreza jer i to je visoka stopa, pogotovo u državi koja, budimo iskreni, ne nudi takve javne usluge koje bi mogla naplaćivati 40 posto dohotka. To možda nude Švedska ili Njemačka, ali Hrvatska još ne. Vidio sam i da je tako visoki porez razlog da nas izbjegavaju velike korporacije. Ali otpori da se to promijeni bili su veliki, posebno u lokalnoj zajednici koja se financira iz tih poreza. Zato smo kao prvi korak išli na rasterećenje plaća kroz povećanje neoporezive osnovice i podizanje granice dohotka koji se oporezuje najvišom stopom.
U predizbornom programu predviđate daljnje podizanje granice dohotka za najvišu poreznu stopu, ali 40 posto opet ne ukidate?
Tražimo sveobuhvatnu reformu, kao „dvokorak“, sada planiramo neoporezivi dio dohotka povećati na 3000 kuna, te da se stopa od 40 posto počne primjenjivati tek na iznos plaće veće od 19.000 kuna. Cilj je da se i lokalne zajednice stignu prilagoditi, jer one su s promjenama poreza izgubile dvije milijarde kuna prihoda. A one bi svoje projekte više trebale financirati imovinskim porezima, ne samo na nekretnine nego i iz koncesija, i novcem fondova EU.
Pokrenuli ste i veliki „lov“ na krupne utajivače poreza skrivene po off-shore oazama, ali nekako je to brzo splasnulo?
Druga inicijativa je bila osnivanje poreznog USKOK-a, kada smo Cvitan i ja posjetili američku poreznu upravu, a ja sam posjetio i njemačkog ministra financija Schäublea, kojeg sam molio za tehničku potporu i suradnju s njemačkom poreznom upravom, da naša porezna uprava bude više okrenuta poduzetnicima. Tada smo prvi put uveli i obvezujuće, jednoznačno mišljenje porezne uprave. U porezni USKOK doveli smo najbolje ljude koje smo mogli dobiti i oni su u godinu dana zajedno s Državnim odvjetništvom otkrili utaje poreza ukupno veće od milijarde kuna. Što se tiče off-shore utočišta, nismo posustali, nego se to i mora raditi „u tišini“. Nezadovoljavajući rezultat smo imali jedino sa Švicarskom i Austrijom. To su sve bili potezi koji su imali učinka, a najveće mi je zadovoljstvo što smo ostavili proračunski deficit od samo 3,2 posto. A Europska komisija je procjenjivala 5,6. To je bila značajna fiskalna konsolidacija.
U izbornim programima sve stranke i koalicije najradije se bave porezima. Svi predlažu neke promjene. No, koliko je to važno biračima? Koliko ih to doista može navesti da za nekoga glasuju?
Dohodak je najvažnija stvar koja zanima svakoga. Nakon šest godina recesije i duge stagnacije dohodaka svaka kuna čovjeka veseli, pa i to ako će dobiti 50 ili 100 kuna manje poreza za platiti. Pogotovo što su, po meni, u odnosu na strukturu ekonomije, porezi previsoki. Kad vidite da na 10.000 kuna neto plaće, što je u Europi neka početna plaća, treba dati još 10.000 kuna doprinosa, poreza i prireza, normalno je da to svakoga pogađa. Za mene bolja je svaka kuna u nečijoj lisnici nego u bilo kojoj administraciji, lokalnoj ili državnoj. Zato u programu Narodne koalicije imamo daljnje porezno rasterećenje plaća jer smatram da je to siguran smjer za nastavak rasta standarda i gospodarstva.
Udruga Franak tražila je konverziju u kune, no prihvatili smo argumente HNB-a i proveli konverziju u eure, da bi se nakon mjesec dana pokazalo da su sve HNB-ove procjene bile pogrešne
I PDV je među najvišima u Europi, i on će morati naniže?
Da, ali koje su danas realne mogućnosti? Jedan postotak niži PDV znači 1,7 milijardi manje prihoda proračuna, dva postotka 3,4 milijarde, puta četiri godine, dobijete 12-13 milijardi kuna koje će proračun izgubiti, a upitno je da li će se razina cijena sniziti, neće li to uzeti trgovci da podmire svoje troškove poslovanja. Ali, slažem se, kad postignemo bolje uvjete, možemo razmišljati o snižavanju opće stope PDV-a. I Europa je digla PDV za dva do četiri postotka i zaključila da je on najmanje štetan za konkurentnost, najveća je šteta kad se jako oporezuje dohodak. Tako da i mi idemo tim smjerom, smanjit ćemo porez na dohodak i tako povećati plaće, te smanjiti PDV na domaće proizvode. Smatramo da treba proširiti „košaricu“ prehrambenih proizvoda na koje se plaća niža međustopa PDV-a, pa smo mislili u tu košaricu staviti i mandarine, jagode, svježu ribu, krumpir. Da to bude poticaj poljoprivredi. Nećemo davati lažna obećanja kao HDZ koji pred svake izbore obećava manji PDV. A HDZ i sam zna da tih obećanih 12-13 milijardi manje naplate PDV-a ne može ispuniti.
Veliku zastupljenost u predizbornim programima ima i monetarna politika, makar ona nije u Vladinoj ingerenciji. Odakle nezadovoljstvo HNB-om?
Ja sam imao otvorenu suradnju s guvernerom, otvoreno smo razgovarali i o onim pitanjima za koja sam smatrao da bi HNB trebao dati veći doprinos njihovu rješavanju, i javno sam kritizirao HNB, što su mi malo i zamjerili.
Što mislite pod time da je HNB trebao „dati više“?
Kada smo rješavali probleme ne samo švicarskog franka nego i nekretninskog balona, velikog udjela nenaplativih kredita u bankama, izostala je stimulativna politika HNB-a prema poslovnim bankama, da one nastoje riješiti gordijski čvor nekretnina i visokih nenaplativih kredita. U lošim plasmanima 60 posto je bio građevinski sektor. Mi smo išli u restrukturiranje dijela tog duga kroz predstečajne nagodbe, neke su bile uspješnije, neke manje uspješne, a stjecao se dojam da se HNB dosta drži po strani i da je nekim svojim instrumentima mogao dati veći poticaj, da je mogao biti aktivniji da se taj gordijski čvor riješi, pa i sa svojim rezervama. Pomaže se i rezerve se troše kad nam je loše, a skupljaju se kad nam je dobro. Imali smo tešku situaciju s nekretninama, zamrznutu imovinu, firme u stečajevima, a onda HNB najednom promijeni svoju politiku i natjera banke da dižu rezervacije. Možda je to i trebalo napraviti, ali ako treba „batina“, mora postojati i „mrkva“, da se barem pokuša oživiti taj sektor. Nažalost, mi imamo tržište nekretnina zamrznuto već sedam-osam godina, uz zamršeno pravosuđe, i na to dođe rigidna politika centralne banke. U tom kontekstu sam očekivao bolju suradnju, da pomogne, a ne da samo kaže „mi se bavimo samo stabilnošću cijena“.
Tražite i deprecijaciju kune, ne samo vi nego i HDZ?
Svake godine na savjetovanju hrvatskih izvoznika slušamo uvijek ista pitanja izvoznika zašto je kuna precijenjena i uvijek iste odgovore guvernera, tako da možemo vidjeti da neke hrvatske građane tečaj jako muči, pogotovo izvoznike. Ljudi se ne mogu pomiriti s time da se u tom dijelu monetarne politike baš ništa ne može napraviti. I to pitanje ne otvaraju samo HDZ i SDP nego još više hrvatski izvoznici koji su najbolji dio gospodarstva i svakako bi trebalo poslušati njihove zahtjeve.
Mislite li da je Hrvatskoj potrebna deeuroizacija?
Naravno da je dobro imati što veći udio vlastite valute u novčanim tokovima. To se pokazalo i kod konverzije ugovora u švicarcima. Udruga Franak tražila je konverziju u kune, no prihvatili smo argumente HNB-a i proveli konverziju u eure, da bi se nakon mjesec dana pokazalo da su sve HNB-ove procjene bile pogrešne. Rekli su da će to snažno utjecati na deprecijaciju kune, a nije. Ni investitori nisu pobjegli iz Hrvatske, štoviše, i inozemni analitičari su rekli da je dobro da se švicarac očisti i da znamo kakve su prave bilance banaka. Rekli su da nisu mogući krediti u kunama, a danas se banke natječu koja će ponuditi više kunskih kredita, čak i uz fiksnu kamatu. Odjednom se sve pronašlo pa mi nije jasno kako se prije nije moglo pronaći. A kada je riječ o nekih 50 milijardi kuna stambenih kredita, pa zar doista u 25 godina u monetarnom i bankarskom sustavu nismo mogli naći 50 milijardi kuna pa da svi stambeni krediti budu u kunama? Mislim da bi to bio pravi potez Hrvatske narodne banke, onda bismo mogli reći da je hrvatska i da je narodna.
Banke su zbog švicarca prijetile tužbama, ali one, koliko znamo, nisu podnesene. Čini se da je i razvoj događaja u drugim europskim zemljama dao vama za pravo? Što vi očekujete dalje?
Tako je, pogotovo kad znamo da u Hrvatskoj nikad nije ni bilo švicarskog franka, što potvrđuje i nalaz HNB-a, kao i to da se zarada na tečajnim razlikama prenijela maticama u inozemstvo. I sudska praksa u EU je u korist građana, da banke nisu samo povrijedile obveze u informiranju klijenata, nego da su na tržište iznijele proizvod koji je imao štetne posljedice za cijelo društvo. Prouzročile su teške probleme svim društvenim sustavima, mirovinskom, socijalnom, zdravstvenom... Amerikanci su za istu stvar glatko ispostavili račun svojim bankarima, Island je to riješio drukčije, zatvorskim kaznama. Mi smo zaštitili građane snižavanjem kamate, administrativnim zamrzavanjem tečaja i u konačnici konverzijom. Ako banke doista podnesu tužbe, platit će švicarac još puno skuplje. Ja sam već pripremio zakon o porezu na bankovnu aktivu, kakav imaju i brojne druge europske zemlje. Mi smo bankama uvijek jasno sve rekli. Mi moramo braniti državu i koristit ćemo sve instrumente koje imamo, a to na građane neće utjecati. Naposljetku, konverzija je bila dobra i za banke, one danas imaju manje loših plasmana i zadovoljnije klijente. One su sve vrijeme govorile da su im klijenti na prvom mjestu, pa neka to jednom počnu i provoditi. Nama su građani na prvom mjestu.
>> Ministri su se svađali zbog lošeg planiranja
ovaj ima novi pepertumobile