Mogu Zoran Milanović i Andrej Plenković pokazivati svoje umiveno, europsko i tolerantno lice na TV sučeljavanju koliko god hoće, ali vjerodostojnost mogu potvrditi samo djelima. Iza njihovih stiliziranih i prepariranih izjava kriju se zapravo dvije mačističke stranke koje prava i ravnopravnost žena uglavnom doživljavaju kao nužno zlo, a nikako kao civilizacijsko dostignuće o kojemu se ne bi uopće trebalo raspravljati u jednoj zemlji Europske unije na početku trećeg milenija.
Jer da nije tako, onda Plenković i Milanović ne bi kršili zakon tako što ni na ovim izborima HDZ i SDP nisu ispunili žensku kvotu koja propisuje da na svakoj listi mora biti najmanje 40 posto žena. Nipošto ne želim reći da Milanović i Plenković očekuju da se žena mora ustati kada muškarac uđe u kuću, kao što je to svojedobno zastupala bivša ministrica Ljilja Vokić, ali ima puno naznaka koje potvrđuju da o “ženskom pitanju” nisu previše naučili po bespućima briselske uljudbe.
Očito su se kretali po ekskluzivno muškim salonima u koje žene mogu kročiti tek kao služavke. Ili su možda bili na svojevrsnoj duhovnoj obnovi kod uvaženog teologa i svećenika dr. Ivice Raguža koji govori o ženama kao nevjernicama i neposlušnicama koje, zamislite, u 21. stoljeću traže neka svoja prava. Doista je nevjerojatno da Narodna koalicija, koja se predstavlja kao progresivna lijeva politička opcija, nije poštovala “žensku kvotu” te da feministica Vesna Pusić o tome javno nije rekla ni riječ.
Uostalom, sada možemo i drukčije tumačiti Milanovićevu neotesanost kada je nakon prošlih parlamentarnih izbora išao na konzultacije k predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Možda je vidio problem u tome što je mandat za sastav Vlade trebao dobiti od žene?
Nije to jedina demokratska anomalija na izbornim listama dviju najjačih političkih grupacija. Dvojica lidera su se potrudila da na liste dođu i takozvani kimoglavci koji nikada ne bi vidjeli Sabor kada bi birači imali pravo na izbor. Zbog toga je jako važno da se promijeni izborni zakon koji omogućava stranačkim oligarsima da isključivo utječu na sastav Sabora. Bilo bi dobro da birači imaju mogućnost izabrati najprihvatljivije od onih 14 kandidata koje im stranački šefovi serviraju na listu. Nisam po tom pitanju politički idealist pa znam da svaki lider želi imati ljude od povjerenja. Mogu razumjeti da takve biraju na neke bitne funkcije u izvršnoj vlasti, ali barem predstavnici u parlamentu moraju imati izborni legitimitet.
Baš me zanima hoće li više preferencijalnih glasova osvojiti Milijan Brkić ili čovjek od Plenkovićeva povjerenja Davor Božinović. Možemo se bez problema prebaciti i na ljevicu. Stoji li kod birača bolje popularni Boris Lalovac ili Milanovićev ćato Tomislav Saucha? Odgovori su vrlo jednostavni. Uvjeren sam da ih znaju čak i dečki iz briselskih salona Milanović i Plenković.
>>Ni Plenković ni Milanović nisu civiliziranom debatom privukli neodlučne birače
Vidi li itko na web-Večernjaku da tekst poskakuje i i da ga se ne može pročitati?